Plave ruže

(6.) /Crveni mjesec/

Izlazim iz busa te laganim korakom idem prema groblju, u ruci držim plavu ružu.  Hvatam kvaku željeznih vrata te kroz mene struja onaj čudni osjećaj, kao da je nešto u meni, lagano me grije, trnci su mi prošli tijelom kad sam koraknula u groblje.
Zatvaram vata, onaj osjećaj je još uvijek tu.
Ne mogu ga opisati riječima, ne mogu reći što osjećam jer je komplicirano, ali u jedno sam sigurna, što sam bliže sestrinu grobu, to je osjećaj sve snažniji. Osjećam prisutnost nečega, ili nekoga, ali ne vidim ništa, samo osjećam.

Sjedam na pasicu i stavljam ružu kraj onih zabodenih u zemlju. Ona od jučer je uvenula, ali zašto ove druge i dalje ne venu? Kako je to uopće moguće jer izgledaju poprilično stvarno...

"Pa seko, iskreno, nemam ti što reći, osim da me užasno sve ovo plaši, ovaj osjećaj prisutnosti nekoga ili nečega, osjećaj kao da me netko prati. "

Suza mi kapne na zemlju.

"Voljela bi da si ti tu i da skupa provodimo dane, da idemo na kave i u šetnje umjesto što se na neki način sastajemo samo kad ja dođem na tvoj grob. "

Uzmem onu uvenulu ružu s namjerom da ju bacim u kontjener i ustanem se.

"Volim te seko."

Poljubim prste ruke i usmjerim ih prema njenom grobu i puhnem kako bi pusa došla do nje.

Okrenem se i krenem prema izlazu, ali onaj osjećaj u meni je bio sve jači i jači, kao da me tjerao da se okrenem.
Prkosio je mojoj volji, ali isto tako sam i ja njemu prkosila.

Napravila sam još korak unaprjed, ali osjećaj je bio prejak i morala sam se okrenuti, nisam mu se mogla oduprjeti.

Okrenula sam se.

Ruže.

Stajale su ispred spomenika, ali ne pozabadane u zemlju.

Izgledale su kao grm.

Seko, što se to događa?

Osjećaj nečije prisutnosti nije jenjavao,

Ona uvenula ruža mi je ispala iz ruke.

Okrenula sam se prema izlazu iz groblja.

Počela sam trčati.

Imala sam osjećaj da me vjetar nosi.

Pokušavala sam pobjeći od onog čudnog osjećaja, osjećaja kao da je netko tu, kraj mene. Kao da me gleda upravo sada, kao da trči uz mene, kao da nadzire sve što radim. Trčim prema obali, trenutno me jedino more može smiriti.
Trčim koliko god mogu. More i njegov miris, sjaj ovog sunca, proljetno zimskog. Hladno je, ali sunce sija i opet je toplo. Trčim, dok mi vjetar šiba lice i dok mi se kosa vijori iza leđa.
Trčim i ne marim za prolaznike koji me gledaju.

Nisu bitni.

Trčanje je.

Napokon, polagano usporavam što sam bliže maloj plažici, mom spasu. Sada sam u potpunosti prestala trčati. Laganim hodom se uputim na mol. Sjedam na pasicu, more je nisko i ne dohvaća mi do nogu, mogu normalno sjediti.

Seko, što li je to bilo?

Bojim se. Jako.

Gledam u more..

Lagani valovi udaraju u obalu i kamenje ovog malog mola.

Volim ovo mjesto. Pruža mi mir koji trebam, isto kao i ona stara zgrada, onaj moj kat prepun grafita.
Prstima prelazim po betonu tražeći kamenčiće i bacam ih u more. Moram se smiriti. Ono u groblju, nije bilo nešto što se viđa svaki dan, ne znam što je to, kako se desilo, ništa ne znam, znam samo da se bojim.

●●○●●

Već par večeri ne navlačim zavjesu na prozor kad spavam. Promatram nebo dugo u noć dok napokon ne zaspim. Spavam teže. Od one noći. Večeras tek neću spavati.

Seko što se to danas dogodilo? Što se događa? Molim te reci mi. Barem mi daj znak da se ne bojim.

Jesi li to ti?

Što je to?

Odjednom me prekine svjetlost mobitela.

Uzmem ga u ruke. Snap. Otključam mobitel i pogledam od koga je snap. Od Filipa. Danas smo se cijeli dan dopisivali. Rekao je da je htio da sutra idemo na kavu, ali ipak ne možemo, on se na proljetnim praznicima seli iz Zadra za Zagreb. Jako mi je žao zbog toga jer taman sam naišla na nekog tko je dovoljno lud da me trpi, no čini se da ništa od toga. Jos malo više od mjesec dana je tu i onda ide za Zagreb. Dolaziti će preko praznika ljetnih tu jer su mu baka i did tu no to je jako daleko. Rekla sam sama sebi da se ne smijem zaljubiti u te zelene oči, ali mislim da je već kasno. Zapravo ne mislim, znam da je kasno. Ne mogu si pomoći kad su mi te zelene oči ukrale srce.
Otvaram Filipov snap, slika njega u krevetu, naravno. Mamlaz. Pojačavam svjetlost na mobitelu te upalim blic. Nasmješim se te opalim jedan selfie. U opis stavim Lkn i crveno srčeko, smanjim svjetlost da ne osljepim i posaljem mu sliku. Mobitel stavim na nocni ormaric i pogledam kroz prozor.

Mjesec je bio jako lijep. Iako je već ponoć ustajem iz kreveta i odlazim za pisaći stol i palim stolnu lampu. Iz police u stolu vadim blok za crtanje i tražim prvi slobodan list. Sjetila sam se jedne pojave koju sam vidjela jednom. Crveni mjesec.
Uzimam olovku u ruku i laganim obrisima crtam krug, more, obalu i zgrade uz obalu. Odlažem olovku sa strane i vadim bojice, ima ih preko 50, sve moguće nijanse. Uzimam sve crvene i bojim mjesec. Zatim uzimam tamno tamno plavu, skoro pa crnu i bojim nebo. Za more uzimam par nijansa svjetliju plavu od one koju sam koristila za nebo i još jednu svjetliju. Njima bojim more, uzimam i crvene boje te njima bojim odraz mjeseca u vodi, malo plave i dovršavam nebo, more i mjesec. Uzimam crnu boju i tamno tamno sivu, njima bojim zgrade uz more. Smećkastom bojim plažu. Izgleda lijepo.
Sviđa mi se. Imam dojam da mi je trebalo svega pola sata da nacrtam i obojim sve.
Bacam pogled na sat, 2 i 20 ujutro je, ups. Ustajem se i odlazim u krevet. Blok i sve sam ostavila na stolu, samo sam svjetiljku ugasila.

Bacam pogled na sestrinu i moju sliku, oči su joj još uvijek lagano svijetlile plavo. Imala sam osjećaj kao da me gleda.

○○○○○

Mislim da bi ovo moglo biti dovoljno za veceras....