*Reality* (L.P...Croatian ZAVRŠENA)

Hospital

MIA POV

Ležim na bolničkom krevetu i čekam da se sjeti doći netko tko će mi provjeriti ranu na usnici. I pogledati kako izgledaju moja natučena rebra. Mora doći i Zayn, nadam se samo da će povjerovati u moju izmišljenu priču.
Začujem škripu vrata i u sobu kao razbojnik upada Liam
"Blondie! Tko je to napravio?" pita odmah čim me ugleda. Izgleda zabrinuto i umorno.
Ne želim mu lagati ali mislim da ću morati, barem ovaj put.
"Pala sam." tiho kažem i pokušavam izbjeći kontakt očima.
"Ako misliš meni lagati, neće ti uspjeti. Sjedio sam u hodniku jebeno čitavu noć, i brinuo za tebe a ti misliš lagati?! A-a neće moći. Neće moći Blondie."  ljutito kaže. I sad što da radim, ispričati mu sve i riskirati da uzme lovačku pušku svoga djeda, koja usput rečeno nije korištena sigurno tridesetak godina, i ispuca nekoliko metaka u Nicka. Ili da riskiram da se ljuti na mene?
"Dobro Liam, mogu li se malo odmoriti pa ću ti, obećavam, ispričati sve?" pitam tiho i pokažem rukom ranu na usnici. On klimne glavom i sjedne na stolicu pored kreveta. U tom trenutku u sobu uđu dva doktora i medicinska sestra.
"Dobar dan gospopđo Right, ja sam doktor Michael Lewi, a ovo je moj kolega doktor Jamie Crowd, on je psihijatar." kaže i pokaza glavom prema starijem doktoru.
"Mislim da mi ne treba psihijatar." kažem ljutito i okrenem glavu. S druge strane kreveta pojavi se medicinska sestra i s vatom prođe po mojoj rasječenoj usni i modrici na obrazu. Malo zapeče valjda zbog alkohola, a kad pogledam u nju, iz očiju joj se isčita da želi nešto reći, ali prešuti.
"Gospodine, molim vas da izađete van, doktor Crowd želi malo porazgovarati s pacjenticom." kaže doktor Lewi a Liam ustane i izađe van bez riječi.
Izađu i medicinska sestra i Lewi, a ja ostanem s psihijatrom u sobi.
"Gospođice, što se dogodilo?" pita i sjedne na stolicu gdje je do prije nekoliko trenutaka sjedio Liam.
"Ne želim razgovarati s vama." kažem i okrenem glavu na drugu stranu.
"Tu sam da vam pomognem, trebali bi s nekim razgovarati." kaže
"S vama sigurno ne." kratko kažem već iznervirana ali trudim se prikriti to.
"Mislim da sam jedina neutralna osoba u vašem životu. I mogao bih sam procjeniti situaciju. Smatram da nitko drugi nije u mogućnosti sagledati situaciju s realnog stajališta. Neki su privrženi vama, a ostali, vjerojatno drugoj strani. Nitko nije objektivan." kaže zapisujući nešto u svoj crni rokovnik.
"Nema druge strane ako sam pala niz stepenice, doktore Crowd. Jedino ako su stepenice druga strana." kažem monotono. Zaista mi nije do razgovora s tim čovjekom, samo želim otići odavde, iako ne znam gdje ću.
A mislim da je doktor Crowd to shvatio, pa odusta od daljnjeg ispitivanja, pozdravi me i izađe van iz sobe.
Nakon nekog vremena u sobu uđe Liam, iako vidim da je ljut na mene odlučim ne govoriti ništa.
"Ovo ti je odjeća, obuci se ako možeš sama, ako ne, pomoći ću ti. Doktor Lewi dopustio je da ideš van. Ideš kod mene samo da znaš. Bez prigovora molim." kaže i pruži mi odjeću te se okrene prema zidu.
Pokušavam se ustati ali me spriječi bol, rebra bole kao da su polomljena a ne samo natučena. Ovo je užasno. Ponovno pokušam ali dogodi se ista scena, padnem natrag na krevet. Zatvorim oči i prekrijem ih rukama.
"Pomoći ću ti." reče Liam tiho.
Uzme neku bijelu majicu i stavi je pored mene, polako mi pomogne da sjednem pa mi otkopča onu bolničku spavaćicu. Koža mi se naježi a tjelo zadrhti na dodir njegovih ruku na mojim leđima. Ignoriram to, zapravo pokušavam ignorirati ali on uporno prolazi prstima po mojim leđima, kao slučajno.
........

"Ja spavam na kauču Liame već sam ti rekla. Ili idem odavde!" prepirem se s njim već pola sata i ovo mi je posljednji argument zbog kojega bi on trebao spavati u svojoj sobi.
Zapravo nije argument, ovog puta je ucjena a po izrazu njegovog lica zaključujem da sam pobjedila.
"Mislim da je vrijeme da mi sve ispričaš." kaže i sjedne na kauč pored mene. Kad krenem reći mu da mi nije do razgovora, moj jadni izgovor prekine zvonjava mobitela.
Na ekranu prikazan ne poznati broj, ali javim se.
"Right, izvolite?" kažem i uzdahnem
"Gospođice Mia, ja sam Perrie zamjenica višeg inspektora Malika. Zovem da vas obavjestim da vas gospodin Malik očekuje u svom uredu za sat vremena. Čuo je da ste izašli iz bolnice i želi razgovarati sa vama. Kao razlog naveo je opravdane sumnje na nasilje u obitelji. Kao i neke neosporive dokaze. Znate li gdje se nalazimo?" reče sve u jednom dahu a meni kroz glavu prolaze samo pojedini djelovi "opravdana sumnja....nasilje u obitelji....dokazi..."
"Naravno gospođice Perrie. Bit ću tamo." kažem kratko i prekinem poziv.
Liam cjelo vrijeme sa zanimanjem prati razgovor iako, sigurna sam nije mu ništa jasno.
"Moram dati izjavu." kažem ne gledajući u njega.
"Odvest ću te. Samo im govori istinu molim te." kaže i uze ključeve od auta.
Pomogne mi da se ustanem i obučem jaknu.
.............
Sjedim u Zaynovom uredu i čekam da se pojavi. Ne zamjeram mu ionako sam ja ta koja je ranije došla. Ona Perrie mi je rekla da će Zayn doći za pola sata i da ga pričekam.
Ta tuka mi se nikako ne sviđa ali ne znam razlog. Možda zbog toga što se Liam i ona poznaju od nekud. Bar to sam mogla shvatiti kada je čim smo ušli praktički skočila na Liama i rekla citiram "Oh Liame, otkud ti ovdje?" cvrkutava kvočka. A kad joj je on posvetio punu pažnju i rekao da je samo doveo prijateljicu poludjela sam. Čak su me određene dvije minute i ignorirali. Gamad glupa. Da ljubomorna sam. Ne. Ne znam zbog čega.

"Ljubomora je valjda sastavan dio života." Mia Right

"Nekima ljubomora izvire iz oba oka...a drugi je pak veoma vješto skrivaju..." Liam Payne