Sportašica (završeno)

8. "Eto me za dvije minute!"

Došla sam kući poslije naprnog školskog dana, najela se i krenula u sobu spavati pod izgovorom kako imam puno zadaće, da me nitko ne smeta.

Bacila sam se krevet i pritom se udarila u glavu od ormarić koji je stajao pored kreveta, stvarno sam smotana, pomislim.

Na tu pomisao moj mozak sam sebi opali šamar u mislima. Pogodite tko je zaboravio na treninge, tjelesno i prolaznu ocjenu.

Brzo se ustanem i odem do radnog stola gdje mi je stajao mobitel.

********* unesem u kontakte pod nazivom trener. Iljuuh to zvuči glupo, brzo to popravim i napišem Luka.

Je li pravo vrijeme da ga sad nazovem, što ako je na treningu ili možda spava. Mučila sam samu sebe nekoliko minuta a onda sam ipak pritisnula tipku za poziv.

Zvoni... ali se ne javlja. Znala sam da ti se neće javiti, rugala mi se moja podsvijest.

Umorno sam otpuhnula, ostavila sam mobitel i bacila se na krevet.

Samo me trenutak dijelio da padnem u zemlju snova i taj trenutak sam začula melodiju svog telefona.

Ustala sam lijeno i pogledala u njega.

Na ekranu je pisalo: Luka

Samo se smireno javi, šaputala sam sebi jer sam se već dosta puta izvalila pred njim.

"Molim?" javim se.

"Netko me je zvao s ovog b... ček, Nika jesi to ti?"

"Jesam, zvala sam te da se dogovorimo za idući trening jer prošli nisam ništa postigla!" zvučala sam poslovno.

"Uhh, meni je sad završio trening, pa ako hoćeš... mislim, ako ti nije teško da dođeš u školsku dvoranu?" sav se spetljao.

"Eto me za dvije minute!" odgovorim, već spremajući se podsvijesno.

"Dobro, čekam te!" mogu se kladiti da se na ovo nasmijao, uvijek se smijao.

...

"Opet kasnim!" govorim sama sebi u bradu.

Gurnula sam velika i teška vrta školske dovrane i ugledala ga kako sjedi na tribini, opet.

"Hej!" pozdravim s osmijehom.

"Ej!" osmijeh mu se ozario licem.

"Sama si?" upita i dalje s omijehom.

"Da" kratko odgvorim.

"Pa... ovaj, hoćemo li?"

"Ajmo!"

Ostavila sam stvari na tribini i oboje smo se spustili na trkaću stazu.

"Moraš se prvo zagrijati, prije nego kreneš trčati!"

Primjetila sam da je on već bio zagrijan jer je bio znojan.

"Kako ću se zagrijati?"

"Pokazat ću ti!" rekao je to i počeo
izvoditi razne vratolomije govoreći meni da radim što i on.

Pokušavala sam ga pratiti ali mi jednostavno nije išlo.

"Stani... zagrijala sam se, molim te, stani!"

"Dobro, dobro!" umirao je od smijeha.

"Odmori se pet minuta i onda idemo trčati, očajnički trebaš kondicije"

Samo sam klimnula glavom i otišla sjesti na obližnju klupu dok je on išao do gola s loptom u rukama.

Dok sam se odmarala, gledala sam njega kako šuta loptu u prazan gol. U očima mu se vodila neka borba, ali iz daleka nisam mogla uopće predvidjeti zašto.

"Jesi se odmorila?" pitao je opet nasmiješen.

"Jesam"

"Ajmo onda!"

Stali smo na startnu poziciju i ubzo krenuli trčati.

"Nemoj gledati put koji je ispred tebe, imat ćeš osjećaj da nikako ne prelaziš ni trećinu puta."

"A u što da gledam?"

"Gledaj u mene!" reče gledajući me u oči.

Ovo me je zateklo, jako i mislim da se to vidjelo.

Nisam se opirala i, ne znam zašto, gledala sam u njega.

Trčala sam i sama se sebi čudila jer se još nisam umorila i imam osjećaj da smo dosta pretrčali.

Cijelo vrijeme sam gledala u njgove plave oči i potpuno se izgubila u njima.

Odjednom, plavih očiju više nije bilo, osjetila sam tvrdu podlogu ispod sebe i neopisivo jaku bol u desnoj ruci.

Luka se za tren oka našao pored mene i imao je zabrinuti izraz lica.

"Boli li te?" upitao je držeći moju ruku.

"Da, jako!" prostenjala sam.

"Slomljena je!" kaže te pogleda u mene.

"Moraš u bolnicu!"

"Ali, boli me!"

"Nazvat ću hitnu" reče i brzinom munje otrča do svoje torbe u kojoj je vjerovatno bio njegov mobitel.

Polako se vraćao i pričao na telefon.

Kad je došao do mene prekinuo je i pomogao mi da se pridignem. Dok hitna nije došla, pričao je neke besmislice, vjerovatno kako bi mi skrenuo pažnju s moje plave i otekle ruke.

Za par minuta čulo se vozilo hitne i mojoj je boli bio kraj, nadam se.

Kroz pola sata bila sam u bolnici i gipsom na ruci, moja majka je paničarila, a moj otac racionalno razgovarao s Lukom. Naglašavam riječ racionalno jer su Petar i Adrian umalo potukli s njim. Dok su njih dvojica bili na hlađenju, mene je ispitivala Lara.

Zaista divan i pristojan krug ljudi oko sebe imam, nadam se da je sarkazam očit.

Krenula sam kući u pratnji roditelja, Petra, Adriana, Lare i malo je falilo da ne unajme policijsku pratnju.

Znam ja da su zabrinuti, ali dave me.

A/N

Ljudii moji, ja sam tako ponosna na sebe i na vas jer smo na sedmom mjestu u kategoriji teen fiction. Volimm vas i veliko vam hvala na komentarima i tome što votate, nastavite dalje jer mi stvarno puno znači.
❤❤