Sportašica (završeno)

16. "Stvar ukusa!"

"Jebat ću mu majku!"

"Ja sam za to da ga posremimo u kontenjer!"

"Jebat ću mu majku i posrpemit ću ga u kontenjer! Ima li itko još kakvu ideju?" obraćala se Lara nezadovoljnom razredu jer smo pisali iznenadni test iz povijesti, ja sam joj, naravno bila podrška.

"Kastriraj ga!"

"Nema šta kastrirat kad on nema ćunu!"

"Siluj ga!"

"Ajme, fuj, pedesetogodišnjaka da silujem?" Lara se grozila na prijedloge ostatka razreda.

Bilo je svakakvih maštovitih ideja, a do kraja dana, jedna od ovih će i zaživjeti, vjerujte mi!

Krenuli smo prema drugom kabinetu i spuštali smo se niz stepenice kad se ispred nas stvorila velika gužva i učenici su se krenuli naguravati kako bi bolje vidjeli što se događa.

Oni koji su izlazili iz te hrpe samo su se zlokobno smješkali i govorili kako je zaslužio.

Uskoro su se tu pojavili ravnatelj, hitna služba i pedagog. Po tome se moglo zaključiti da je netko od učenika napravio neko sranje.

Riječ je bila, vjerovatno o profesoru povijesti. Dalo se tako zaključiti jer je bilo prijetnji na njegov račun prije pet minuta.

Prvi iz hrpe izašao je pedagog, a za sobom je vukao nekoga. Malo smo se približile mjestu zločina i ugledale kako pedagog vuče za uho Marka.

Moje prognoze su bile točne, nastradao je profesor povijesti.

"Svi na nastavu, odmah!" ravnateljev glas je nadglasao hrpu od pedesetak učenika koji nisu bili baš tihi.

"Ajmo dok nismo nastradale!" rekla je Lara i povukla me prema kabinetu biologije.

...

"Naučite, sljedeći sat pitam!" rekla je profesorica skičavim glasom.

"Profesorice, ja mislim da ima učenika koji trebaju odgovarati prije drugih!" oglasila se Barbara, što li smišlja krava?

"Kako to misliš Barbara?" upitala je profesorica popravljajući naočale koje su se nakrivile na njenom nosu.

"Ja mislim da Nika treba odgovarati idući sat!"

"Ja mislim da Barbara treba odgovarati idući sat!" naložila se Lara.

HERE WE GO AGAIN!

"Gospođice Lara, smirite se malo, molim vas!" prijeko ju je pogledala.

"Gospođice Nika, odgovarate idući sat!" rekla je i zatim se začulo zvono a ja se nisam stigla usprotiviti.

Moj bijes je proključao i skupa s zvukom zvona izletjela sam iz učionice naglo otvarajući vrata.

Primjetila sam da su vrata od nešto udarila, dvoumila sam se hoću li provjeriti koga sam spucala.

"Au, koja budala ovako otvara vrata!" s druge strane vrata čula sam i više nego poznat glas.

Brzo sam zaobišla vrata i našla se s njihove druge strane sudarivši se s dva plava oka i krvavim nosem.

"Uh... O... ovaj... ja... oprosti!" jedva prevalim preko usta od srama.

"Budalo!" kaže bezbrižno i široko se nasmije.

"Krvariš!"

"Nije mi prvi put! Imaš li maramicu?"

Brzo sam otvorila ruksak i panično prevrtala stvari u njemu da bi nakon dvije minute napokon našla paket u kojem se nalazila samo jedna maramica. Bravo Nika potapši se po leđima.

Meni bi čovjek umro na mjestu, evo Luka tu krvari već petnaest minuta a od toga sam ja pet minuta tupo gledala u njega, dvije minute tražila maramice da bi na kraju dočekala samo jedna jedina i preostalih osam minuta sam opet buljila u njega dok se mučio s obilnim krvarenjem iz nosa i jednom, sad već previše natopljenom krvlju maramicom.

"O Bože, što se ovdje dogodilo? Otkud toliko krvi kao da je bijesnio Drugi svjetski rat, majko Božija!" zaprepašteno je krečala stara knjižničarka s druge strane hodnika.

"Sve je redu, profesorice, samo sam malo raskrvario nos!" rekao je i rukavom dukserice obrisao isti jer moja maramica više nije služila ničemu.

"Čekajte tu," uzbuđeno je poskočila, "idem po zamjenika, on će vas odvesti u bolnicu!" reče vidno sretna zbog svoje ideje.

Ovo mi je tako dobrodošlo jer nisam što napraviti, a njemu je krv curila kao voda iz slavine.

"Čekamo vas ovdje!" brzo i glasno kažem položivši ruku preko njegovih leđa te ga  preduhitrim jer se kanio usprotiviti.

On beznadežno uzdahne i sjedne na klupu pored nas.

"Nije tako ozbiljno da moramo u bolnicu" tiho kaže.

Ne stignem odgovoriti jer se iza mene stvorio zamjenik i za par trenutaka smo bili u njegovom autu na putu do bolnice.

Kad smo došli, zamjenik nas je ostavio ispred bolnice jer mu se negdje žurilo.

Polako smo ušli u bolnicu dok je Lukin nos još krvario. Ako sam mu ga slomila i ako poslije ovog bude ružan, nikad sebi oprostit neću.

"Mihaljević!" začuo se glas iz jedne sobe i Luka je ušao u ordinaciju.

Za deset minuta začulo se jedno "hvala i doviđenja" ustala sam se i ubrzo ugledala Luku kako se široko smije s jednim malim flasterom na nosu.

"Šta su ti rekli?"

"Rekli su da imaš jaku ruku!" kaže uz osmijeh.

Krenuli smo prema izlazu iz bolnice.

"Da si trunčicu jače gurnula vrata, slomila bi mi nos, to su mi rekli!"

"Oprosti!"

Polako smo hodali jednim parkom na putu nazad u školu.

"Ajmo tu sjesti!" reče i pokaza na jednu klupu.

"Zar ne moramo nazad u školu?"

"Pa, osakatila si me! To nam je isprika za sve!" kaže i sjedne na klupu.

Slegnem ramenima i sjednem pored njega.

Šutjeli smo nekoliko minuta i gledali oko sebe.

"Imaš lijepe oči!"

"Stvarno?" upitam.

"To mi još nikad nitko nije rekao, a i ja mislim da su obične i jednostavne." kažem gledajući u prazno.

"Stvar ukusa!" reče i nastade tajac na par sekundi.

"Ja u njima vidim svemir!" kaže gledajući me u oči.

Iz mojih usta nije izlazila niti jedna jedina riječ i sve se dogodilo tako brzo i nespretno.

Jedino što sam bila sigurna da se dogodilo je bio osjećaj njegovih usana na mojima.