Pozivnica prvi dio ✔

Pedesetpeto poglavlje.

Filip's p.o.v.

Vratio sam se u stan jer sam zaboravio ključ od auta u kuhinji, još mi je samo to falilo.. koliko sam ljut dobro da nisam i glavu zaboravio.. ušao sam no Nika nije bila nigdje uokolo, pa sam pomislio da je možda još u sobi.. iz radoznalosti sam otišao vidjeti gdje je

Stajala je nasred razbacane sobe i držala nešto u rukama.. prišao sam joj kako bi vidio što radi.. imala je staklo prislonjeno na zapešću iz kojeg je već potekla krv..

'Nika spusti to!'- viknuo sam.
Prestrašila se i ispustila komadić stakla iz ruke.

'Šta si to radila?'- Derao sam se na nju. Stresla se od straha skrivajući ruku iza sebe. Ne mogu vjerovati da si je htjela nauditi.

'Ti nisi normalna!'- uhvatio sam je za ramena, tako je laka bila doslovno sam je podigao sa poda i posjeo na krevet.

Još ljutit na nju zbog glupog prijedloga, nervozno sam se prešetavao ispred nje, rasplamsala je moj bijes još više nego što je bio.. čisto me šokirala.

'Čula sam da pomaže'- šapnula je.
Stao sam.. toliko je ozbiljno?

'Nika.. '- smirio sam ton koliko god tiše sam mogao.

'Ništa Nika.. teško je Filipe.. nositi sa svime.. nije sve jednostavno, crno i bijelo pa biraj.. nije tako.. kada sam se porezala olakšanje je nastupilo u sekundi.. nije me više boljela duša i srce.. bol se prebacila u ruku..'- pogledao sam joj u zapešće lijeve ruke.. porezala se i to podosta..

Uzeo sam joj ruku.. 'Daj da to sredimo'- formalno sam dodao.

Nijemo je kimnula glavom.

U tišini sam joj očistio posjekotinu i stavio zavoj.. izgleda loše na njoj, jako loše.. kvari njeno prirodno usklađeno i lijepo tijelo..

'Obećaj mi da nećeš više nikada to napraviti'- zabrinut sam.. ne mogu je ostaviti samu u stanu, barem ne sada..

'Obećaj ti meni da ćemo biti prijatelji'- zvučala je ozbiljno.

Nisam ništa rekao, ali moj pogled je kazao dovoljno.. kako nije sada vrijeme za to.
Ona je djelovala smušeno i dezorjentirano.

'Jesi umorna?'

Kimnula je glavom pokušavajući se namjestiti.
Pružio sam joj još jedan jastuk, a ona me zahvalno pogledala.

'Dođi'- pokazala je rukom pored sebe.

O koliko bi to volio! Više od ičega.. zavući se pod naše plahte sa njom.. Bože kako je volim untač svemu.. ali ne, ostat ću pribran i neću pokleknuti, ne sada..

Sjeo sam pored nje, a ona je odmah, nepozvana, stavila glavu u moje krilo.. o lijepa moja.. napačena, uplašena..

'Znaš.. imam prijatelja sa faksa koji je završio psihijatriju.. ako želiš mogu razgovarati sa njime i dogovoriti ti sastank?'- automatski je ustala ubijajući me pogledom.
Samo joj želim pomoći da se ovo više ne dogodi.

'Nisam luda.. ni suicidalna.. samo sam željela vidjeti kako je to, da sam se htjela ubit dosad bi već bila mrtva'- ravnodušno je rekla, kao da više ne mari za svoj život.

'I ne brini neće se ponoviti'- ustala je sa kreveta i izašla u kuhinju.
Ustao sam za njom prateći je što će napraviti.

'Mislio sam da si umorna?'- zbunjeno sam ju gledao dok se obuvala. Kamo ide?

'Ostani u ovome stanu, mene previše toga veže za njega.. ne mogu živjeti tu znajući da me više nikada ne želiš vidjeti..'- slegnula je ramenima kao da se ispričava.. nekada ju baš ne razmijem.

'A ti? Kamo ćeš?'

'Snaći ću se.. sutra, ili ovih dana svratiti ću po odjeću'- rezignirano će.

Ne razumijem ju.. do maloprije je ležala sklupčana na krevetu bez naznaka da joj se odlazi odavde.. sve dok joj nisam spomenuo psihijatra.. možda se uvrijedila zbog toga?

'Reci mi kamo ideš Nika, što je bilo?'- ozbiljnije sam je pitao.

'Ne želim više nikome smetati.. možda ćete obojica biti sretniji ako se maknem od vas..- spustila je glavu.

'To je bježanje od problema.. suoči se sa njima, ne ostavljaj otvorena pitanja!'- ponovno sam viknuo.. strah me da ode i više nikada se ne vrati.

'Nisam toliko jaka Filipe.. pa vidio si maloprije što sam napravila..'- glas joj je pucao.. zajedno sam mojim srcem.. ponovno.

'Jesi.. samo si uzmi vremena..'- pokušavao sam je odgovoriti od te sulude ideje.

Odmahnula je glavom uz glasan jecaj..

Nisam više mogao izdržati i popustio sam kočnice.. zaletio sam se prema njoj i pribio ju uz vrata.. nježno sam joj rukom masirao obraz, palcem brišući suze.. gledala me nekako duboko, kao da ne vjeruje što se to događa između nas.

'Mislio sam ozbiljno kada sam rekao da te neću prepustiti nikome'-samo me začarano gledala dok joj se cijelo tijelo treslo od naboja.

'Ovo'-primio sam ju za noge, 'Ovo'- rukom sam prešao po stražnjici,
'Ovo'- dlanom sam joj pomazio trbuh sve do grudi,
'Ovo'- pomirisao sam joj nježno vrat.. 'I ovo Nika'- poljubio sam ju u čelo..
'Sve ovo je moje.. samo moje.'
Zapanjeno me gledala dok je pokušavala normalno disati..
Uhvatio sam trenutak i silovito ju poljubio... da osjeti koliko ju još volim, koliko ju želim..

Odupirala se da bi naposlijetku primila moju glavu i stisnula kosu.. da da, to je ono što me smiruje, to je ono bez čega ne znam živjeti.. to je ona..

Odvojio sam se od nje pogledavši je cijelu..bila je podbunula, sa čupavom kosom i upalim očima od plakanja.. zavoj na ruci činio ju je da izgleda poput luđakinje.. moje luđakinje.

Zagrlio sam ju ne mareći za ono što je bilo.. treba mi ona, treba mi njena prisutnost, njena ljubav.. nadam se da će shvatiti na vrijeme tko je pravi izbor za nju.

'Filipe, što to radimo?'- naslonila se na moja prsa osluškujući otkucaje srca.

'Ispravnu stvar.. vidim koliko me voliš i koliko ja volim tebe.. ne radi nam to.. previše smo vezani da bi se mogli tek tako pustiti..'- šaputao sam joj..
Kosa joj je mirisala na magnoliu, njen omiljeni miris.. i more.. sjetio sam se kako je bila ondje sa njime i to je ponovno probudilo bijes u meni..

'Što si radila sa Liamom?'- prestala je disati na nekoliko seknudi..

'Odveo me na more, ispunio mi želju.. pomogao mi u oporavku i natovario još toga za razmišljanje'- odmaknula se klizeći na pod.
Sjeo sam odmah za njom.
Naslonila je glavu na moje rame.. mrzit će me zbog ovoga, ali moram je pitati..

'Je li bilo čega između vas?'- coknula je.. nije bilo ničega.
Osmijeh mi se razvukao licem.. znao sam.
Poljubio sam je u tjeme i stao sa ispitivanjem.. dosta je bilo za danas.

Ostali smo tako sjediti neko vrijeme na podu u polurazbacanom stanu dok su nam misli bile tko zna gdje.. ali njena ruka u mojoj davala mi je nadu da ćemo možda ponovno biti zajedno.. bez obzira na ono što je rekla.