"Samo prijatelji"

Rozi Bicikl (part 2)

Ema

Ma ovdje su sigurno negdje.Prokleti ključevi,znala sam da sam trebala nabaviti veći privjesak.Da ih nisam možda zaboravila?Tražim ključeve u torbi već pola sata pred vratima kuće,a onda čujem razbijanje u kući.Što se događa?Otrčim u dvorište kuće i na svu sreću primjetim otvorena stražnja vrata koja vode kroz kuhinju.

"Zašto mi ništa ne daš! Ovo nije u redu! Ema ima sve,a ja?Volite li vi mene uopće?", čula se moja godinu dana mlađa sestra Helena.Ušla sam u dnevni boravak i vidjela slomljene vaze,među njima i mamina najdraža,kupljena u Maroku na maminom i tatinom medenom mjesecu.Ugledala sam mamu kako skuplja komadiće vaze na podu,a tata samo gleda u Helenu kako vrišti i skače po cijelom boravku i ima histeričan ispad.U jednom trenu mu je očito bilo dosta.

"Helena dosta je!Izvoli se odmah zaputiti prema svojoj sobi.U kazni si do kraja života,do daljnjeg!",Helena ga samo pogleda svojim tamnim očima i izgovori: "Samo ću napomenuti da mi je osamnaesti rođendan za tri dana." i mirno otiđe na kat u svoju sobu.

Helena je oduvijek bila moja mlađa slatka sestrica i obožavam ju,ali otkad je ušla u pubertet promijenila se.Od djevojke koja je imala dugu plavu kosu i tamne oči, čijoj su boji i noći zavidjele,rozih haljinica i barbika do buntovne plave djevojke kratke kose s jakom šminkom na očima i tamno crvenim ružom na punim usnama.Naši roditelji zbog zabrinutosti ograničavaju joj izlaske i pokušavaju što mirnije proći kroz njenu trenutnu fazu,ali ona se poziva na svoja prava i uspoređuje se samnom,a potpuno smo dva različita svijeta.Nevjerovatno je kako dvije djevojke mogu biti sestre,a biti toliko različite.

Nastavila sam tako razmišljati o našem djetinjstvu dok me tata nije opazio iza zida kako virim.

"Ema?", izgovorio je oprezno,kao da se boji da nisam čula nešto što nisam trebala...a to je bila samo moja sestra i upućena sam u cijelu situaciju bolje nego što oni misle. "Da tata ja sam.Čula sam razbijanje i ušla kroz stražnja vrata." ,rekla sam pomalo kao da me je sram što sam prisluškivala i ne ušla u vrijeme Heleninog ispada.

Tatin izraz lica se promijenio,laknulo mu je i lice mu je dobilo normalnu boju. "Ma znaš svoju seku,malo pretjeruje.Sve je pod kontrolom" ,čuje se mama kako govori dok traži vrećicu za silno staklo od vaze koja je mami značila mnogo.Znam da joj je mnogo značila,ali toliko se trudila to ne pokazati,da je i mene uvjerila u suprotno.

Sjela sam na kauč i odložila torbu pored sebe te progovorila: "No?Hoćete mi ispričati što se dogodilo?Zbog čega je Helena toliko poludjela?"Mama i tata su razmijenili poglede. "Mama je rekla da je sve pod kontrolom,vjeruj nije ništa.Samo je treba pustiti da ohladi glavu",kaže tata i sjedne pored mene. "Ali tata spomenula je i mene,nije da me se ne tiče.Ne želim da me smatra neprijateljem,ja sam joj sestra.Dala bih život za nju."Tata me samo zagrlio i osjećala sam se sigurno.U tatinom naručju.Sjećanje na djetinjstvo ponovno se vratilo.

Sljedeće jutro probudila sam se u ranu zoru i pogledala svoj odraz u ogledalo.Neuredna punđa i nenašminkano lice koje na svu sreću nije krasila niti jedna bubuljica.Ustala sam iz kreveta i ponovno se pogledala u ogledalo.Kratka piđžama otkrila mi je previše noge,a kratka majica podigla se i otkrila moj trbuh.Ljeto se bliži zašto ne bih podigla to svoje lijeno dupe i krenula trčati.Da Ema to ćeš napraviti.Ideš trčati.Odlučno sam otrčala do ormara i izvadila crne tajice,sportsku majicu te tenisice za trčanje na kojima se počela prašina sakupljati.

Park Maksimir,nije li to divno mjesto za jutarnju tjelovježbu i trčanje.Zadovoljno sam očima prošla po okruženju u kojem se nalazim i shvatila da nema uopće ljudi.Savršeno.Bar se ne moram crveniti od srama.Da Helena ne spava do podneva mogla sam i nju povesti.Prošli put je uganula gležanj i derala se na mene pola sata.Počela sam sa zagrijavanjem.