"Samo prijatelji"

Osjećaji (part 7)

"I što kažeš na sve ovo?",nervozno sam upitala Petru i nastavila gristi usnice. "Pa iskreno mislim da bi se za početak trebala smiriti...",rekla je Petra.

Smiriti?Pihh pa ja sam totalno smirena.

"Možda je najbolje da zaboraviš sve što je bilo i kreneš dalje?",rekavši to ustala je sa stolca i odšetala do kuhinje.Uzela je bocu piva iz frižidera i stavila na stol.

"Evo ovo je da se malo opustimo....",uzela je čaše i počela ulijevati pivo.

U tom trenu čulo se otključavanje ulaznih vrata Petrinog stana.U roku sekunde pred nama su stajali Adrian i Ivan.

Počela sam nesvjesno ubrzano treptati i srce je počelo malo prebrzo kucati.Oblio me hladan znoj.

Pogledala sam u Petru i vidjela da ona i dalje toči pivo ali po stolu.

"Petraaaa pazi!!!",naglo sam se ustala od stola i otišla po krpe.

"Čekaj ja ću ti pomoći."Osjetila sam Adriana iza sebe.Vidjela sam krpu ispred sebe i htjela sam ju uhvatiti ali u tom trenu osjetila sam njegovu ruku na svojoj.

"Što to izvodiš!?",brzo sam makla ruku koja je na čas bila ispod njegove.Brzo sam se okrenula i shvatila da među nama nije ni korak udaljenosti.Nisam ga mogla pogledati u oči.Strah i sram pred muškarcima ponovno se vratio.

"Zašto bježiš od mene?Pa prijatelji smo,to si i htjela.",rekao je ravnodušno.Primjećujem li ja to i lagani smiješak na njegovim usnicama?

Pogledala sam preko njegova ramena i vidjela Petru kako gura Ivana iz kuhinje i uskoro čula kako su vrata stana zalupila.

"Kako možeš biti tako bezobrazan?",promumljala sam sebi u bradu i dalje nedovoljno hrabra pogledati ga u te predivne bademaste oči.

"Oprosti,što?Nisam te čuo.Neodoljiva si kad se sramiš",razvukao je svoje usnice u veliki smiješak.

"Kako molim?!",uskliknula sam ovaj put glasnije.Ovaj put očito isfrustrirana igrom koju Adrian igra.

"Ja sam tebi samo htjela vratiti vražji sako Adriane,a ti si mene uspio ignorirati,maknuti sa društvenih mreža,a bome i poniziti.Vraški ti dobro ide ova gluma.",pogledala sam stisnutih očiju punih suza.

Da stalo mi je.Stalo mi je do ovog dečka ispred mene.Ne znam što se točno samnom događa i kakvi su to osjećaji,sve je ovo meni nepoznanica,ali znam da mi se ovaj dečko uvukao pod kožu,a situacija u kojoj se nalazim nije nimalo laka za mene.

Šah mat.Stjerana sam u kut i ne vidim izlaz.

Vratila sam se nazad u stvarnost i shvatim da sam i doslovno u kutu kuhinje i dalje korak od Adriana dok on pokušava odglumiti zbunjenost.

Pokušala sam ga odgurnuti od sebe i otići što dalje od njega.Samo da izađem iz stana da napokon pustim suze koje tako teško zadržavam u očima,ali želja da ne ispadnem jadna pred njim drži me na životu.

"Okej Ema sad se već brinem!Zašto se ovako čudno ponašaš?"Primio me za obje ruke i pokušao uspostaviti kontakt očima.

"Miči svoje ruke s mene!",pokušala sam se otrgnuti od njega.

"Okej evo puštam te!Ponašaš se ko kakva luđakinja!Gledaj Ema htjela si da budemo prijatelji,prijatelji smo.Ja sam već sve zaboravio što se tiče onoga u tvojoj sobi,valjda smo bili pod dojmom maturalne i malo sam se zaigrao.Ja se ispričavam ako sam bio nepristojan i shvaćam da sam prešao granicu.",lagano je popuštao stisak na mojim rukama.

Nisam znala di da gledam pa sam se zagledala u točku na zidu iza njegovog ramena.Pogledam li ga u oči suze će krenuti same od sebe.

"Ja...ja tebe stvarno ne želim izgubiti.Sviđa mi se što si ušla u moj život jer sam baš takvu osobu trebao...".

"Okeej za danas dosta.",pustio mi je ruke i ja sam ga uspjela nekako zaobići.

Koljena su mi klecala dok sam uzela torbu sa kuhinjskog stola i ubrzala korak prema vratima.Osjećaji u meni su se opasno uzburkali.Prijatelji?Kakvi vražji prijatelji?Što glumi ono?Prijatelji ne ponižavaju jedni druge,a ja sam upravo to.Ponižena.Još k tome uspjela sam si umisliti da mu se možda čak i sviđam.

O proklet bio dan kad....!Misao mi je zaustavila jaka truba iz auta koji me skoro pokupio ispred Petrine zgrade.O ne opet isto!

Osjetila sam tople ruke oko sebe,meni poznate kako me sklanjaju prema nazad kako bi auto nesmetano prošao.Opet mi je život preletjeo pred očima.

"Pa kokoško jedna di gledaš ti?Mogao te zgaziti i to meni pred očima!?",stisnuo me uz sebe i zaštitnički pomilovao po glavi.

Dobro da je jer je šum u mojoj glavi bio neizdrživ.Tip ima zaista vraški jaku trubu.

Ovaj put nisam se mogla istrgnuti iz njegovog naručja.Nisam ni htjela.Ako ćemo zaista biti prijatelji,iskoristiti ću to do maksimuma.Toliko sam jadno čeznula za njim u svom životu.Bože što se ovo događa samnom.

Nakon dužeg stajanja u zagrljaju odmakli smo se jedno od drugog kad smo vidjeli da Petra i Ivan trče prema nama iz obližnjeg parka.

"Što se tu dogodilo?",upitao je Ivan. "Ajme Ema jesi dobro??",Petra me zabrinuto primila za ruku i odmjeravala od glave do pete."Čuli smo trubu i shvatili da je možda nekog auto pokupio,a kad smo se vratili film u natrag,sjetili smo se tko voli letiti pod auto",rekao je Ivan uzdihano,ali sa zadnjim riječima pojavio se simpatičan osmijeh na licu.

"Ha-ha dobro sam.Malo mi se žurilo kući pa nisam gledala lijevo-desno",pogledala sam u Adriana.

"E da Adriane u autu mi je tvoj sako.Totalno sam ti zaboravio vratiti ga.",rekao je Ivan.

"Što moj sako radi kod tebe?Koliko se ja sjećam kod Eme je ostao i planirao sam je danas pitati da mi ga vrati.Evo čak sam si zapisao i u mobitel pod podsjetnik...",posegnuo je rukom u džep traperica,ali nije izvukao ništa.

"Čekaj tu bi negdje trebao biti....taj prokleti mobitel....",govorio je dok je pretraživao sve moguće džepove na sebi.

"Da ti nije ostao u autu?",upitao ga je Ivan.

"Ma ne,nikad ga ne ostavljam u autu.Očito ga nisam ni ponio.Od jutra ga niti jedanput nisam uzeo u ruke.Sjetio bih se inače di je...",nastavio je dalje govoriti Adrian dok su meni kotačići u glavi počeli raditi.

"Kako si me onda uspio seenati ujutro i maknuti sa facebooka kad ga već nisi primio u ruke?",ništa mi više nije bilo jasno.

"Kako molim??Ja te nikad ne bih ignorirao,pogotovo ne namjerno.I zašto bi te pobogu maknuo s facebooka?!",Adrian je gledao u mene zbunjen i ljut.

"Daj mi svoj mobitel na sekundu Ivane.",ubrzo je Adrian ukucao neki broj i nije dugo čekao.Uskoro mu se netko javio.

"Halo?Eva?Kod tebe je moj mobitel zar ne?....Aha,dobro da,da.Učini mi uslugu i nemoj ga više dirati dok ja ne dođem.Hvala,aha bok.",prekinuo je poziv.

"Ema užasno mi je žao.Očito je došlo do nesporazuma.Ja ti nikad ne bi napravio ništa loše namjerno.Zbilja nisam znao.Iznenađen sam trenutno baš kao i ti.Oprosti mi molim te...."

Svaka riječ zvučala je iskreno i od srca.Zašto sam ja napravila toliku strku i paniku?Ja bi se sada njemu trebala ispričati.Stvarno sam glupa.Pomislila sam da je možda teško prihvatio činjenicu da budemo samo prijatelji.Ovo toliko naivno zvuči da nisu istine.Ajme Ema kako si se osramotila.Što ti je ovo trebalo.

Taman kad sam krenula izustiti svoje isprike,naglo me prekinula Petra.

"A tko je Eva?Tvoja cura?"

Nastala je neugodna tišina.

ZAHVALJUJEM SVIMA KOJI BAR NA KRATKO BACE POGLED NA MOJU PRIČU.SVAKI PREGLED,ZVJEZDICA,KOMENTAR ZNAČE MNOGO!

VOLIM VAS SVE! XOXO

Maja.