"Samo prijatelji"

Večera (part 9)

Sljedećeg dana probudila sam se lakše nego ikada prije.

Što se to događa samnom?

Leon je probudio neku novu Emu u meni.Izazovniju i lakšu na jeziku.

Obukla sam crne traperice,sivu majicu kratkih rukava te obične crne vansice.

Sišla sam na doručak,ali u boravku je sjedila samo Helena.

"Helena?",zazvala sam ju i dalje promuklim glasom od spavanja.

"Reci omiljena sekice?",odgovorila je sarkastično,a onda nastavila "ne znam di su mama i tata ako te to zanima i ne nemoj me pitat jel sve uredu jer je,hvala na razumijevanju.",digla se s kauča i otišla na kat.

Zakolutala sam očima i otišla do kuhinje te namazala na komad kruha nutellu.

Mobitel mi je zavibrirao.

Poruka od Petre.

"Eeej,rekao mi je Ivan da se nešto događa s Adrianom.Znam da te to kao ne zanima,ali možda bi trebala otići do njega provjeriti kako je.Nama se više ne javlja.Javi kako je!!Pusaa"

Skoro sam se ugušila u nutelli.

Bez razmišljanja sam uzela torbu iz predsoblja i krenula prema Adrianovoj kući.

Adrian

Uzeo sam mobitel u ruke i vidio dvadesetak propuštenih poziva od Ivana i Petre.

Bacio sam mobitel na kauč,a zatim i sebe držeći limenku pive u ruci.Ne brojim više koja je po redu.

Mama je napokon zaspala nakon cijele noći jecanja u mom naručju.Ne mogu ni zamisliti kakvu bol osjeća.Iako mi je otac,osjećam lagano olakšanje što je napokon otišao živjeti život koji priželjkuje odavno.

Taman sam se namjestio i maknuo sve silne jastuke s kauča koji su prokleto neudobni,ne vidim njihovu svrhu uopće,a onda je netko pozvonio na ulaznim vratima.

Zar stvarno?Baš sad. Ako je tata kunem se da ću ga....

Otvorio sam vrata i ugledao Emu.

Oči su nam se susrele i ja sam na tren ostao bez zraka.

"Bok,ovaj...htjela sam provjeriti jesi dobro?",upitala je sramežljivo.

"Ček šta se ne vidi da sam u totalnom rasulu,zezaš me jelda?",jezik je radio brže od pameti.

"Samo želim provjeriti,Ivan i Petra su se zabrinuli.",prosiktala je kroz zube.

"E pa hvala ti što glumiš dežurnog policajca,ali ja sam totalno uredu",rekao sam joj,a zatim izgubio ravnotežu naslonjen na vrata.

"Što ti je to u ruci?",pogledala je u limenku koju držim,a onda u mene osuđujući me.

"Sokić",nabacio sam šarmantan osmijeh.

"Da od sokića se osjetiš do tud,nisi normalan.Baci to u smeće,ne treba ti to!",gospođica Ema postala je oštrija.

"Nećeš mi ti zapovijedati.",odmahnuo sam rukom i izgubio ovaj put skroz ravnotežu.

Pao sam iza ulaznih vrata i udario glavom od zid.

Počeo sam osjećati laganu glavobolju,ali i dalje sam čuo kristalno jasno Emu kako proklinje limenku,uzima ju iz ruke i baca iza sebe.

Dlanom mi je dotaknula obraz.

"Adriane jesi dobro?",sva preplašena prelazila mi je rukom preko cijelog lica.

"Ne ja...ja umirem...",izgovarao sam te riječi najuvjerljivije što sam mogao ali nije upalilo.

Udarila me rukom u rame.