"Samo prijatelji"

Susret (part 1)

"Gospođice Ema,opet kasnite na sat!",čuje se glas mog profesora biologije.Hm,možda ipak nije bilo pametno upisati gimnaziju.Misao koja mi prođe kroz glavu bar stotinjak puta. "Znam profesore,bila je gužva u gradu,stvarno nisam namjerno zakasnila." Rečenica koju kažem svakog tjedna,upravo petkom kad imamo prvi sat biologiju.

"Ovo je zadnji put da te puštam na svoj sat,tvom neodgovornom ponašanju treba stati na kraj!",rečenica koju čujem svaki tjedan.Nakon biologije u školi je sve proteklo glatko,bez problema.

Sva umorna i iscrpljena vraćam se kući,pješke naravno jer sam zakasnila na bus.Moja mala mana inače je kašnjenje,ali moja obitelj i prijatelji me vole,pa trpe moje kašnjenje,iako svaki put obaram osobne rekorde.

U blizini nalazila mi se zebra,semafori i sve prometne oznake kako bi pješak sigurno prešao na drugu stranu,ali ja nekako ne volim poštovati prometna pravila,pogotovo još ako žurim negdje,a trenutno žurim kući,u svoj topli krevet.Pogledala sam lijevo,desno.Mjera opreza.

Nema nikoga,pomislim.Krenula sam pretrčati cestu,ali u tom trenutku čujem naglo kočenje i na sekundu tijelom me prođe jeza.Sekunda je prošla,a ja još stojim na isto mjestu,nasred ceste.Ne mogu se pomaknuti od straha,nisam svjesna što mi se upravo dogodilo.

"Pa dobro jesi ti normalna!!",dečko iz auta vrišti.Otkud njemu pravo da se dere na mene,pomislim.A onda shvatim da ja i dalje stojim nasred ceste,udaljenost desetak centimetara od njegova auta."O-oprosti",promumljam.Čujem otvaranje vrata auta.Iz novog,sivog Mercedesa izlazi ušminkani dečko,dvije-tri godine stariji od mene.

"Zašto pretrčavaš cestu kao odbjegla kokoš,mogao sam te pogaziti!" i dalje vrišti,ali ovaj put glasnije jer stoji nasuprot mene. "Ja-ja stvarno...oprosti.",jedva izustim.

"Da da...u redu je,možeš li se sada molim te pomaknuti sa ceste?",bahato izgovori.Dok je izgovarao svoju posljednju rečenicu upućenu meni zagledam se malo bolje u njega.Smeđa,svježe ošišana kosa,bademaste smeđe oči i pune usne krasile su mu lice,kombinacija uskih traperica i obične bijele majice sa sportskih bijelim tenisicama pristajala mu je gotovo savršeno na njegovo vitko,visoko tijelo.Shvativši da ga previše proučavam,spustila sam pogled i u par koraka pomaknula se sa ceste.Bilo je gotovo nemoguće nešto izustiti.

Samo je ukratko skrenuo pogled na mene da bude siguran da nisam više opasnost i odvezao se s autom.Naravno da takav dečko nikad ne bi pogledao nekoga poput mene.Osim po kašnjenju poznata sam po manjku samopouzdanja,osjećaj da vrijedim manje od ostalih progoni me od djetinjstva.Uvijek sam se osjećala kao da sam pod povećalom i kako svi kritiziraju i traže upravo moje mane.Iako se po izgledu nisam previše isticala od ostalih,duga smeđa kosa,zelene oči i prosječnom visinom i težinom,u pubertetu se to pomalo promijenilo,dobila sam obline zbog kojih bih privlačila dečke,ali samo u tom fizičkom pogledu jer sam kao osoba jako povučena i ukočena u društvu nepoznatih osoba.Kad sam shvatila da me cure osuđuju zbog mog izgleda,pokušala sam postati "nevidljiva" i neuočljiva.Široke majice i trenirke postale su moja svakodnevnica od osmog razreda osnovne pa sve do sad,četvrtog razreda srednje.

Još par puta ponovila sam film u glavi što mi se upravo dogodilo putom ,a zatim čvrsto odlučila zaboraviti ovaj incident .

Adrian

Probudila me zvonjava telefona."Mamaaaa!Tataaaa!Netkooo!Itkooo!?", ne a?Digni se Adriane,žrtvuj se.Sišao sam u prizemlje i uzeo telefon u ruke koji zvoni već narednih pola sata.Mora da je nešto jako hitno.

"Halo?" kažem tvrdoglavoj osobi sa druge strane slušalice. "Adriane,pa napokon!Jesi ti normalan!?Zašto ti je mobitel ugašen?Trener blago rečeno šizi.", kaže Ivan,moj najbolji frend iz još iz srednjoškolskih klupa."Čekaj šta?Pa mi danas nemamo trening?", motam po glavi rasporede. "Da debilu nemamo trening jer imamo selekciju,danas biraju kog vode u Kinu na prvenstvo!",dok je dovršavao rečenicu istog trena sam se razbudio,otrčao natrag u sobu,obukao prvu stvar iz ormara i uzeo sportsku torbu.

Nema šanse da nakon tolikih godina truda,rada i discipline sad propustim odlučujući trening koji vodi do prvenstva u Kinu koji mojim vršnjacima mnogo znači.To je zapravo pružena šansa da se iskažemo i da svijet vidi naš talent koji smo brusili uporno sve ove godine.Uzeo sam ugašen mobitel s poda pored kreveta i upalio ga putem do auta.Na mobitelu se prikazalo dvadeset propuštenih poziva,a jedan se posebno istaknuo.Bila je to Eva,moja dugogodišnja cura.Nakon jučerašnje noći provedene s njom nije ni čudo da sam zaspao,pomislim s osmijehom na licu.

Samo ulicu dalje od stadiona kad se napokon opustim i shvatim da neću puno kasniti,djevojka smeđe kose neuredno zavezane u punđu i sportski odjevena s torbom na leđima odluči prijeći preko ceste kao manijak iako je zebra u blizini.

Sva sreća pa sam je uočio na vrijeme i zakočio.Ljut što mi je zapriječila put i što se neodgovorno ponaša počeo sam vikati.Ugledao sam njene preplašene zelene oči i predivne pune usne koje su jedva izustile "O-oprosti."U normalnim uvjetima poludio bih i rekao svašta što zapravo ne mislim,ali ona me uspjela natjerati da se kontroliram.Zamolio sam je ljutito da se pomakne s ceste iako smo još bili pod dojmom,na svu sreću izbjegnute nesreće.Samo me mirno promatrala,vidljivo u šoku i zatim se odlučila pomaknuti na sigurno.Ušao sam u auto i ponovno ga upalio i krenuo dalje svojim putom,ali i dalje pod dojmom.Jesam li pretjerano reagirao? Nisam,doista je pretrčavala cestu kao odbjegla kokoš i na svu sreću ostala je čitava zahvaljujući mojoj brzoj reakciji.Zašto mi je onda žao što sam se tako izderao na nju i ponašam se kao da sam ja gotovo skrivio nesreću?Dolaskom ispred svlačionice,pribrao sam se i odlučio sve zaboraviti.Nesreća,trenutak nepažnje,događa se.Pogledao sam u dečke u svlačionici koji su me užasnuto pogledali.

"Zakasnio si Adriane,trener je odustao od tebe i izabrao Marka",kaže jedan,a drugi nadoda:"Šteta,ovo nam je svima bila izvrsna prilika da se svima dokažemo koju si ti nažalost,propustio.",osjetio sam naslađivanje u njegovom govoru.Uhvatio sam se objema rukama za glavu,a zatim uzeo svoju sportsku torbu i izašao iz svlačionice.Utrčao sam u auto i otišao do Evinog stana,ona će me razumjeti.

Ušao sam u njen stan,otključavši vrata s rezervnim ključem koji mi je dala i opazio je u dnevnom boravku kako ispija kavu i gleda zamišljeno u laptop.

Eva je djevojka koju znam iz djetinjstva.Naše obitelji su jako bliske i bilo je očekivano da ćemo jednog dana i prohodati.Iako pomalo opsjednuta modom i pažnjom prijatelja,izgledom je daleko najljepša djevojka u gradu.Duga plava kosa,velike plave oči,istaknute crte lica i tijelo poput manekenke mamilo je sve dečke u gradu.A bila je moja,samo moja.Još jedan trofej u mom životu.

Opazila me kako stojim na ulazu u dnevni boravak i kratko me okrznula pozdravom.Uzdahnuo sam, prišao te sjeo pored nje,na udoban kauč bež boje.Spomenuo sam joj moj slavni ne odlazak na prvenstvo i razočarano pričao o trudu koji ulažem,a zbog njenog rođendanskog partyja i burne noći koja je poslije slijedila,zakasnio sam na svoju priliku života.Ona je samo klimala glavom kao da me razumije i nastavila promatrati Zarinu web stranicu njihove najnovije kolekcije te me upitala: "Misliš li da je ovaj kombinezon bolji u crnoj ili plavoj boji?"Nakratko sam zamislio da je cura neuredno svezane punđe i prodornih,zelenih očiju pored mene.

Nadam se da vam se sviđa :) Nova sam u svemu ovome pa slobodno izrazite svoje mišljenje i glasujte kako vam se dopao prvi dio,nastavak slijedi uskoro!

Voli vas sve,

Maya xoxo