"Samo prijatelji"

Moj heroj(part 3)

Ema

Tjedan dana je prošlo.Od trčanja nisam odustala,ali od lokacije Maksimir jesam.U strahu da ga opet ne sretnem,osvrćem se često oko sebe,prelazim preko zebre i prelazim cestu samo preko zelenog.Danas sam se zaputila kod prijateljice Petre.Živi s mamom i bratom Ivanom nedaleko od naše kuće,u velikoj zgradi nedavno izgrađenoj.

Petru znam od malena,zajedno imamo uspomene još iz vrtića,a nakon osnovne pomalo smo se udaljile jedna od druge,baš zbog toga svaki vikend pokušavamo to nadoknaditi.Oduvijek je bila lijepa brineta s prekrasnim plavim očima i vitka tijela.Iako je bila viša od mene za dvije glave,u vrtiću,a i u školi često su nas mijenjali pa smo to pomalo i iskorištavali pod testovima i odgovaranjima.Zločesto,znam.Brat joj je zgodan dvadesetogodišnjak Ivan,plave kose i zeleno plavkastih očiju zbog kojih mu od malena zavidim.Trenira nogomet i daleko je najbolji u momčadi.Znam da uvijek daje sve od sebe kako u nogometu tako i u obitelji.Trudi se biti oslonac mami i sestri otkad im je otac preminuo.

Stala sam pred njihovim kućnim vratima i nakratko zastala.Neki čudan osjećaj prošao je mojim tijelom.Očito sam previše uzbuđena,pomislim.Taman kad sam htjela pozvoniti,Petra otvori vrata s velikim osmijehom na licu.

"Petra?Čemu taj vragolasti osmijeh?",začuđeno upitam ulazeći u njen stan.

"Točna kao i uvijek!",sarkastično izgovori pa nastavi "Naručili smo pizzu!Upadaj u boravak...."nastavila je pričati ali ja ju nisam mogla više slušati od šoka ugledavši mog smeđookog stranca.Susreli smo se očima.Vidjela sam mu iznenađenje u očima.

Pozdravila sam se s Ivanom i s Petrom,a zatim je Ivan napravio mjesta da sjednem između njega i stranca.

Ivan:"Ema upoznaj se s mojim najboljim kompićem,Adrianom",okrenuo me prema njemu držeći me objema rukama za ramena.

Zavrtilo mi se u glavi,srce mi je počelo pojačano lupati,a obrazi su se crvenili.Pogledala sam ga i shvatila kako je zapravo savršen.Te oči koje mi tjedan dana nisu izlazile iz glave,s pravom su tamo i boravile.Kosa mu je bila savršeno neuredna,s nimalo uloženog truda izgledao je savršeno.Dok smo se rukovali zapazim da smo se čak i slično obukli,on crnu adidas majicu kratkih rukava,ja istu takvu samo bijelu i na nogama crnu trenirku,a ja sivu.Na tren mi zasmeta što se nisam bar našminkala.Zašto taj dečko tako loše utječe na mene?

Sjela sam se između njih dvojice,spremna zagristi svoj prvi zalogaj pizze kad je Adrian progovorio: "Smiješno,nas dvoje se uvijek susrećemo,a tek smo se sad i službeno upoznali.Bar znam kako se zoveš.Dužna si mi piće,znaš."

Komadić pizze zaustavio mi se u grlu i počela sam kašljati ko manijak shvativši da su Petra i Ivan otvorili oči i gledali nas dvoje s čuđenjem,a onda Ivan progovori: "Čini se da vas nisam trebao ni upoznavati..." te nastavi jesti uz male pauze i dalje začuđen.Petra me prostrelji pogledom i pokaže na kuhinju.

"Amm da Petra imaš možda salvetu,ustvari znam di stoje otići ću sama po njih.",ustanem i krenem polako prema kuhinji osjetivši pogled njih dvojice na meni.

"Daj da ti ipak pomognem da ih pronađeš...",Petra jedva prozbori i nastavi hodati iza mene.

Kad smo napokon bile dalje od Ivana i Adriana ona progovori: "O MOJ DRAGI BOŽE! Kako?Kad?Zašto?Gdje?Curooo ja sam u šoku!Mali ne skida pogled s tebe!Što si mu napravila??Usput,stvarno odbila si poziv na piće?Ti nisi normalna.Mislim to smo odavno znali,ali sad je i službeno.Ti stvarno nisi normalna."

Dok sam joj pričala sve o našim čudnim,svaki put skoro pa kobnim susretima za moj život,shvatim da danas nije ništa opasno napravio i nije me mogao nikako ubiti,ali sam ja svejedno bila uništena iznutra svaki put kad bih ga pogledala.Srce mi kuca prebrzo,jezik se petlja,mozak ne reagira.