Easy

Chapter 7

Prolazili su dani a ja sam bio sve čudniji . Projekat se pisao i pisao , često sam provodio vrijeme sa Karolinom i baš zbog toga, sva moja osjećanja koja su bila usresređena na nju , prenesena su na našu zajedničku priču .

Rok nam ističe, za par dana trebamo predati naš rad a kraj nikako da dovršimo. Malo smo neodlučni u vezi njega... mislim da je neprestano gledanje u ekran a da nismo ništa napisali već sat vremena dovoljan dokaz da smo na mrtvoj točki.

" Šta dalje... ? " - Karolina upituje dok prelazi rukom kroz kosu.

" Ja ne želim srećan kraj " - govorim i hvatam njen neodlučan pogled koji mi mnogo ne govori.

" Ja ne znam šta želim Stefane, to je problem " - izgovara i tipka prstom po tastaturi.

" Biće previše srećnih krajeva, uvijek bude. Želim da budemo drugačiji, kraj mora da ostane zapamćen " - naglašavam i osjećam da dopirem do nje.

" Možda si upravu " - potvrđuje i vraća pogled prema ekranu.

" Dakle, šta si smislio ? " - upituje me i sprema se kucati čim je zaspem brilijantnim idejama .

...

Poznati zvuk alarma tjera moje umorno tijelo da ustane sa kreveta i da se vrati u realnost. Sutra idemo u NY-u , subota je tako da se od mene očekuje da se dobro napijem ali nije mi do toga. Uzimam telefon sa stočića i jako svjetlo tjera moju ruku da brzo preleti preko očiju.

"Prokletstvo " - izgovaram i smanjujem svjetlost sa telefona. Mogao sam i znati da će me sačekati ovoliko poruka, subota je uvijek haotična za mene. Tom i Harry su me uporno zvali cijelu noć, vjerovatno su pomislili da ležim mrtav u nekom šumi jer se ne javljam petkom uveče. To bih i ja pomislio ali osjećam da ne mogu više tako, kao da je neko bacio neke mađije na meni. Vraćam telefon na stočić i lijeno napuštam krevet u podne...

" Telefon ti je zvonio, nosi ga ubuduće sa sobom " - majka izgovara i baca telefon na kauč dok ja sjedim na njemu.

" Žurim " - izgovara i kao i uvijek sva smućena u žurbi napušta stan i odlazi na posao . Otključavam telefon i na ekranu se pojavljuje Harryevo ime. Okrećem njegov broj i stavljam telefon blizu uha.

" Šta se tebi desilo ?" - nije dugo čekao .

" Ništa " - kratko izgovaram i pravim kratak uzdah.

" Nešto se desilo " - uvjereno govori, kao da zna o čemu se radi.

" Nisam samo dobre volje za opijanje i žurke a i idem u New York sutra " - govorim i on na trenutak zaćuta pa ponovo nastavi govoriti.

" Nisi ti dobre volje od kada je ona došla , i još taj čuveni New York " - sada već mogu da shvatim da je Tom progovorio .

" Šta ti zapravo hoćeš od mene ? " - povisim ton pa posustanem jer shvatim da sebe otkrivam.

" Hoću starog Stefana a ne nekog zaljubljenog, zbunjenog momka koji se vezuje za neku curu koju je tri puta vidio " - grubo izgovara .

" Nosi se " - ljutito mu uzvraćam i prekidam vezu . Koji je njemu ? Neću da dozvolim da mi on pokvari ovaj dan. Ustajem i oblačim jaknu te napuštam kuću . Moram malo uhvatiti vazduha, previše sam napet zbog Harrya da bih sada mogao mirno sjediti i gledati televiziju .

...

Vrtim se neprestano kroz iste ulice, sva ta ista mjesta tjeraju me da se neprestano mrštim. Zastajem kod klupe u parku blizu moje kuće i bezvoljno sjedam gledajući u daljinu. Nije prošao ni minut a već je moje namršteno lice poprimilo ozbiljne karakteristike. Mark stoji preko puta parka i gleda u mene. Nadam se da nije saznao da poznajem Karolinu ? Vjerovatno nije, ovo njegovo gledanje bi se pretvorilo u opasn borbu da je saznao. Previše ga dobro poznajem , nije osoba koja razgovorom rješava svoje obračune. To je jedina stvar koja nam je zajednička , mada nije baš za pohvalu . Nakon kraćeg gledanja sa obije strane, ustajem sa klupe i odlazim u pravcu kuće ne želeći da razbijam glavu sa njim. Sutra je veliki dan, možda u mojoj glavi previše okićen hiperbolom ali zamisao da ću biti u New Yorku sa Karolinom nije baš nešto što može da moje misli ostavi po strani, ma kakve god bile.