Easy

Chapter 15

Pripremite se za jedan malo napetiji nastavak :)

Karolina POV:

Osjećam se drugačije, nisam sigurna kako bih to opisala ali kao da sam drugačije. Na neki način ispunjenija. Možda se kockam sa životom, možda pravim grešku, nisam više ni sama sigurna. Jednostavno, život će mi se od sada sigurno promjeniti.

" Stefane " - govorim i on se kratko trgne . Zamišljen je... potpuno ga razumijem.

" Šta sada ovo znači ? " - upituje i kratko se osmjehuje.

" Ne znam " - izgovaram.

" Stvarno ne znam "

Grickam usnu, to radim samo kada sam nervozna. Ne mogu reći da je ova moja nervoza loša, samo me podsjeća da ne znam šta da radim dalje.

" Moramo nešto smisliti " - govori i zabacuje kosu. Ne znam da li to neki njegov znak nervoze ali ne mogu poreći da je slatko.

" Volim te "

Ne znam zašto sam ovo izgovorila. Naprosto, izašlo je iz mene i osjećam se dobro zbog toga. Lakše mi je disati, zbacila sam veliki teret sa srca.

Ponosno me gleda, dodiruje palcem moje jabučice i nježno ih miluje. Ne želim da prestane, prijaju mi njegovi dodiri, čini se kao da nisu ništa posebno ali za mene stvarno jesu. Milion puta me je Viktor ovako dodirivao, ljubio me je, uživala sam ali sada sve to pada polako u zaborav. Nestaje pred mojih očima. To je sigurno neki znak da sam ispravno postupila.

" Volim i ja tebe " - izgovara i čitava ova situacija postaje sve čudnija. Bojim se samo da ne počnemo sa klišejima, to sam uvjerena da podjednako mrzimo.

" Želim nešto da te pitam ? "

Naslonim se na klupu, on mi se približi i ja zabacim glavu na njegovo rame.

Stefan POV

" Možeš me pitati, šta god želiš " - govorim i tišina zavlada samo na kratko. Udišem duboko, nekako sam siguran da neće ovo biti samo jedno pitanje.

" Zašto si me zapravo poljubio u New Yorku ? "

Osjećam veliki pritisak zbog ovog pitanja, ne mogu reći da me je uhvatila nespremnog ali nisam baš očekivao da će me ovo prvo pitati. Najveći je problem što ona već zna odgovor, samo čeka da ga čuje od mene . Zar može postojati nešto gore? Ovo su naši prvi trenuci zajedno, bukvalno prvi trenuci. Zašto uopšte postaviti pitanje koje može umanjiti značaj od momenta?

" Nešto si tih " - govori .

" Nisam, odgovoriću ti "

" Vidio sam te sa Viktorom tog dana, naprosto nisam mogao vjerovati da ste zajedno. Osjetio sam nešto, nisam siguran da li je to bila ljutnja ili ljubomora, znao sam da te ne zaslužuje "

Zastajem, hvatam vazduh i gledam u nju. Pomno me prati, upija svaki moju riječ kao da je vazduh bez kog ne može živjeti.

" Iznervirao sam se, previše sam popio i sve je krenulo u pogrešnom smjeru "

Ne znam da li se kajem ili ne ali potpuno smireno govorim sve ovo, svjestan sam da sam napravio glupost ali kada malo bolje pogledam, gdje me je to dovelo? Sada sam sa njom, zar to nije bio moj cilj ?

" Znači, prije tog dana nisi imao želju da me poljubiš? To si uradio samo kako bi iznervirao Viktora ? " - upituje me blago se mršteći.

Ovoga sam se plašio, znao sam da će pogrešno shvatiti sve.