Easy

Chapter 8

Malo duži nastavak , svašta se tu provuklo.

Uživajte :)

Novi dan je počeo, sunce se spustilo na vrata Njujorškog grada i trenutak koji sam danima isčekivao je napokon tu.

Nisam dozvolio da prva stvar koju ću vidjeti ovoga dana bude ljutito lice gospodina Alana koje pokušava da me probudi . Ustao sam rano, tihim koracima prišao sam prozoru i zastao sam tu nekoliko trenutaka kako bih se razbudio. Vratio sam se do kreveta, iz malog kofera izvukao sam laptop i otvorio sam folder gdje se nalazi moja i Karolinina priča. Mišem, spuštao sam marginu i divio sam se sopstvenim riječima , sopstvenim mislima koje su prenesene na "papir" koji je u ovom slučaju laptop. Vrijeme je tako prolazilo i prolazilo, udubio sam se u ono što sam čitao kako bih bio siguran da je sve na spremno za veliko takmičenje. Ne mogu lagati, bojao sam se da nećemo napisati sve kako smo zamislili. Veoma sam samokritična osoba ali polažem sve nade da će ova priča probuditi u ljudima neku posebnu emociju koja je prvenstveno u ovoj priči i primarna stvar.

Podižem glavu sa laptopa, šklocanje sata me je omelo i dalo mi je do znanja da se moram spremati. Propustio sam doručak, nesvjesno ali ne žalim zbog toga. Sa krila, prebacujem laptop na krevet te ustajem kako bih preturao po koferu u nadi da ću naći ono sto sam zamislio da nosim danas. Pravim zadovoljan izdah kada pronađem sive farmerice i sivu majicu sa crvenim šarama. Ne volim da budem loše obučen, mogu biti sve najgore na svijetu ali loše obučen nikada. Skidam kratku majicu i šorc, oblačim odabranu odjeću te spuštam tijelo na krevet kako bih obukao crvene patike. Podižem se ponovo sa kreveta i prilazim vratima razgledavajući sobu. Siguran da nisam ništa zaboravio, napuštam sobu i spremno koračam hodnikom do lifta. Spustivši se do prvog sprata, napuštam lift i prvo šta uočim je Karolina koja nestrpljivo hoda napred, nazad.

" Nervozna si " - govorim i ona me spazi.

" Može se reći " - zabacuje kosu unazad i gleda prema liftu isčekivajući nekog.

" Nekoga očekuješ ? " - upitujem je i ona se na trenutak trzne i vrati pogled prema meni. Sada sam siguran da nekog očekuje.

" Ne " - kratko izgovara i ponovo gleda u pravcu lifta. Bio bih budala da me ne zanima koga to traži. Da to nije možda onaj momak sa kim sam je sreo juče ? Od same pomisli na to nešto snažno udari u moje grudi. Naravno da će se to desiti, nešto u njoj me privlači ali to ne mogu da objasnim . Jednostavno, samo se može osjetiti.

Vrata lifta se otvaraju, okrećem se kako bih vidio ko će da izađe. Kao da isčekujem predsjednika a ne nekog tamo momka, napetat sam bez razloga. Na Karolininu nesreću to je bio gospodin Alan koji se prilično sredio. Odijelo, kravata, pantalone i izglancane cipele potpuno odgovaraju njegovom liku. Čim spazi mene i Karolinu, krene hodati prema nama.

" Jeste spremni ? " - upituje nas i pokušava svojim osmijehom izmamiti pozitivne vibracije. Ne mogu reći da mu to ne uspijeva, njegov osmijeh se pojavljuje samo u rijetkim situacijama.

" Spremni gospodine " - govorimo jedno za drugim i odmičemo se koraka u stranu kako bi gospodin Alan mogao proći sa torbom u ruci.

" Ne smijemo kasniti "

" Hajdemo "

Puštam Karolinu da krene prva. Samo me pogleda svojim krupnim očima blistavo zelenim očima i krene hodati u dužoj haljini ispred mene.

Ispred hotela, sačekao nas je taxi i vozač koji je izašao iz vozila pozdravljajući se sa gospodin Alanom. Svake godine isti vozač, prijatelj gospodina Alana koji je ako mene pitate previše ljubazan. Izgleda kao konobar sa bijelom kosuljom i crnom leptir mašnom.