Easy

Chapter 14

Karolina POV

Zašto želim da okusim ponovo njegove usne? Šta je to u njima što me pokušava obmanuti ? Ne želim da se sjećam, želim sve zaboraviti ali on mi to ne dozvoljava.

Lagala bih kada bih rekla da je ovo jutro, baš kao i svako drugo. Želim da sve bude normalno, na trenutke se tako i osjećam ali me ubrzo realnost udari u lice i podsjeti me da ne mogu pobjeći od bolne stvarnosti. Cijeli život mi se preokrenuo od kada sam ga upoznala, mrzim ga ali ta mržnja želi probuditi nešto u meni, nešto što ja ne želim prihvatiti.

Prstima prelazim preko imenika na telefonu, zabrinuto pokušavam dobiti Viktora koji uporno odbija moje pozive. Koliko god da je bijesan, znam da sam ja kriva za to. Da mogu izbrisati jedan dan u svom životu, ne bih mnogo razmišljala. Sve bih uradila da se ona noć u New Yorku pretvori u pepeo koji će zauvijek nestati.

Želim pobjeći iz ove sobe, napolju me divan dan priziva da se opustim, da na sve zaboravim barem u trenutku ali kako da se pretvaram da je sve savršeno kada ustvari nije ?

Sjedim tako zamišljena na ivica kreveta pokrivena sivim ćebencem, gledam kroz prozor i čekam da se nešto lijepo desi. Nisam sposobna da popravim situaciju sama, zidovi oko mene su tmurni, zbunjujući i tako bespomoćna mogu samo čekati neku svjetlost da se probije kroz mračni svijet koji se stvorio oko mene.

" Karolina, jesi dobro ? " - skrećem pogled prema vratima i uočavam majku . Stoji naslonjena uz zid, zabrinuta je .

" Jesam " - kratko govorim u nadi da će otići.

" Nisi dobro " - govori i korača prema meni. Zastaje pored kreveta, rukom dodiruje moje obraze i odmiče ruku sa zbunjenim pogledom.

" Hladna si "

" Dobro sam, možeš li me molim te pustiti " - odmičem se na krevet .

" Kako želiš "

" Zovi me ako ti nešto bude trebalo "

Odaljava se polako od mene, ne skidam pogled sa njene figure sve dok se vrata ne zatvore a ona potpuno nestane iz moje sobe.

Uvijek pričam sa majkom o svemu, imamo odnos koji bi svaka ćerka poželjala ali sam osjetila da joj ovo moram prećutati. Nisu sve tajne iste, postoje one koje jednostavno nikako ne želiš otkriti, boriš se sa njima u sebi i moliš se da ostanu skrivene, po mogućnosti zauvijek.

Bacam ćebence sa sebe, ne mogu više biti bespomoćna. Dosta je bilo čekanja, svaka minuta mi prolazi a ja samo gledam u daljinu i očekujem neko čudo .

" Neka bude još jedan poljubac, neka se strasti ponovo probude, ako ne bude dovoljno znaću da moram prestati"

Ne mogu vjerovati da ovo činim, citiram Stefanovu perspektivu iz naše zajedničke priče. Osjećam se jadno jer ovo činim, ipak je on taj koji mi je uništio vezu. Moram znati na čemu sam, nisam sigurna kakva osjećanja gajim prema njemu. Nisam željela da se ikada zbližimo ali to se dogodilo. Nisam željela da me poljubi ali i to se dogodilo. Želim da on ne postoji u mom životu ali stalno se vraća .

Ja ne vidim drugi način, moram se suočiti sa njim , moram ga poljubiti pa šta na kraju bude, biće .

Stefan POV

Uznemiran sam. Propustio sam školu danas, nisam bio spreman da se borim sa ovako teškim mislima na časovima koji bi mi to još više otežavali. Sjeban sam , to sam shvatio čim sam izašao iz Karolinine kuće juče. Ne znam više šta da mislim, ona je idalje zaljubljena u onog odvratnog Viktora, siguran sam u to. Zar priznati nekome da ga voliš može ovoliko uzdrmati život? Osjećam se kao obična pozadina dok je Karolina figura koja na mene ne obraća pažnju, prosto nisam tu, ne postojim. Želim da me vidi, želim da shvati šta osjećam prema njoj. Možda sam odabrao pogrešan trenutak da joj to iskažem, načinio sam greške ali ko danas ne griješi ? Zapravo, mislim da nikada nije pravi trenutak da nekome kažete da ga volite, naprosto osjetite da nekada to morate uraditi, dođe neki trenutak i samo pogledate u neko i poželite da sve bude uredu. Pravi trenuci ne padaju sa neba, vi ih stvarate uz malo mačigne prašine koju ja nazivam srećom.