Anastasia's P.O.V.
Nasrnuo je na mene. Što sam svijetu skrivila da sada ovako plaćam? Suze su odveć natopile moje blijede obraze. Nalazio se iznad mene grubo i gladno ljubeći svaki dio mog lica. Taman da spoji naše usne, odmičem glavu. Ne želim te prljave, kurvanjske usne na mojima. Ne želim ih nigdje na svom tijelu, a tko bi? On mi grubo okreće glavu tako da ga gledam sad već u crne oči.
"Drugo pravilo: meni nikad ne okreći glavu." ovo kaže kroz zube i onda nam spoji usne u grub poljubac. Stala sam ukipljena ne znajući kako reagirati. Sve je ovo previše za mene. Za nas. Ne smije to učiniti.
Krenem se otimati od njega, na što se on nasmije i krene da mi svlači donji veš.
Eksplozija emocija se odvija u meni. Osjećam se bezvrijedno, posramljeno, užasno. Samo želim da se sve ovo svrši. Znala sam, dobro, ne baš znala, ali očekivala sam da će se ovo kad-tad dogoditi, ali nisam očekivala da će se dogoditi ovako brzo. Bojim se, a opet se nadam da se može na vrijeme zaustaviti.
"Molim te...ne."givorim kroz plač. Panika me hvata. Stavljam prste u njegovu čupavu kosu koju vučem dalje od svog tijela što dovede do toga da mu oči postaju još crnje. Strah prostruji mojim tijelom i mojim umom uopće. Želim da nestanem.
Osjetim ga na svom ulazu dok ga gledam u oči moleći ga da ne učini to, ali da, učinio je to. Ubio me. Nisam imala više snage da držim oči otvorenima, nisam imala snage za plakat, nisam imala snage za disati. Osjećaj kao da je ubio svaku živu stanicu u meni. Sve što sada imam je mrak.
Čujem neke glasove oko sebe, 3 muškarca. Jedan glas čak poznajem, Harry. Pričaju nešto vrlo tiho, ali dovoljno da ih čujem. Čujem mumlanje. Tek tada se sjetim što se dogodilo. On. Ja. Krevet. Pokušavam da pomaknem prst, da dam neki znak da trebam pomoć. Koliko god se trudila, snage je bilo premalo. Čujem korake koji se približavaju mom krevetu. Tko je? Nema riječi.
"Malena..."prođe mi rukom kroz kosu, da mogu osijekla bih mu je. "Zašto me nisi upozorila?" nastavlja "oh, kad se probudiš..."zastane. Imam osjećaj da oblizuje usnu. "Popričat ćemo." opet nastavi jezivim tonom "A ti...tako si uska." nasmije se na pola pa nastavi "Dovoljno uska da će te boljet kad te budem kaznio za ovo." Opet se naceri.
Čujem udaljavanje koraka. Gdje sam ja? Zvučim kao one iz filmova. Pa u bolnici. Osjećam glavobolju od razmišljanja. Vidite ironiju? Trebalo bih da isključim mozak i da odmorim. Tako i bi.
Budim se. Trudim se otvorit oči i pogodite što, otvorim ih. Ostanem zaleđena kad vidim da sam u nekoj sobi, ali nije bolnička. Zidovi su bili u boji, boja breskve. Pored je bio veliki smeđi ormarić. Ni jedne slike na njemu, ničega. Ispred mene je bio veliki ormar bez ogledala. Na desno je bio prozor i...pored mene je bila čupava glava. Harry? Koji vrag? Ukipim se kako ga ne bih probudila. Promatrala sam ga. Bio je kao anđeo dok je spavao. Tako nevin bez onog pokvarenog osmijeha. Kovrdžava kosa mi je golicala rame koje je bilo otkriveno jer sam imala majicu tankih rukava. Nikad ne bih pomislila da je ovo dečko koji mi je uništio sve. Tko bi rekao da će ovo biti osoba prema kojoj će biti usmjerena sva moja mržnja?
"Jesi se nagledala?" promuko i neuobičajno dubokim glasom kaže. Glas mu je tako hrapav i zavodljiv, ali brzo potisnem misli da se ne zapletem u njih Krenem se branit, ali mi ne dopusti.
"Zašto mi nisi rekla da imaš leukemiju?"
Opet kratak nastavak, na moru sam, nastavci su mi se obrisali i sad sam ih ponovno pisala. Internet mi je slab, ali čim dođem doma, dobit ćete duže nastavke. Nadam se da vam se sviđa i da sam barem malo priču učinila zanimljivom. Ako vam se se sviđa ostavite vote i kom. ❤
YOU ARE READING
Punishment/w. Harry Styles
Fanfiction[prva knjiga] "Ne ideš ti nigdje, ti si moje vlasništvo!" "I ja imam osjećaje." "Osjećaje koje ću ja uništiti!" "And you're just beautiful mistake." Harry Styles as Harry Styles Anastasia Thomson as Barbara Palvin -6.srpanj, 2017.
