Đavolje vještice

2: Jutro nakon

Sunčeve zrake bivale su sve gušće i toplije. Sunce je bilo već visoko kada su se u prekrasnome dvorcu kraj Drave počeli odavati znakovi grofovskog života. Po mladoga grofa poslala je grofica. U Ivičinu sobu ušao je sluga te tihim korakom razmaknuo zavjese. Sunčeve zrake obasjale su prekrasnu gustu plavu kosu mladog grofa. Nedugo nakon što je sunce pomazilo Ivičino lice, sunce je ugledalo i nježne snene zelene oči.

- Koliko je sati? - ne čekajući dugo upita Ivica slugu.

- Pola jedanaest. Njezina milost grofica, naredila mi je da vašu milost probudim i pomognem vas obući, te da požurite k njenoj milosti. - dok je sluga odgovarao ivici, već mu je počeo spremati krevet.

Za nekoliko trenutaka Ivica je silazio u predvorje da uđe u modri salon. Na vrhu stepenica njegova skladna pojava odavala je osjećaj odlučnosti i sigurnosti. U nekoliko laganih i odmjernih koraka dospio je u modri salon. Čim je stupio u salon primijetio je njegovu majku kako lagano sjedi na divanu.

- Ivice, danas ti ideš samnom kod moje prijateljice koja je prije 2 tjedna došla iz Beča da te osobno upozna. Idemo odmah čim pripreme kočiju. – ljubazno i umiljato će Gordana sinu.

Ivica kao da nije doživio njezine riječi, on je još uvijek u svojim mislima tragao za nesretnom vražicom i maskom noći. Do njega nisu dopirale Gordanine riječi, koje njemu nisu davale veliki značaj niti su mu bile razumljive. Iz misli ga trgne naklon sluge.

- Vaša milosti, vaša kočija je spremna. – reče sluga još uvijek u naklonu.

Ivica nije dobro ni razumio te riječi, ali uputi se za svojom majkom. Pohitao je za svojom majkom iz dvora kroz predvorje. Na samome izlazu čekao iz je sjajan četveropreg s crvenom otvorenom kočijom. Razabrao je tek da se nalazi pred dvorom i da mu je kavalirska dužnost pomoći dami, u ovom slučaju njegovoj majci, da se uspne u kočiju. Kada se njegova majka uspela u kočiju, lakim pokretom uspeo se i on.
Kočija je bila krenula, a Gordana je s velikim smiješkom odlučila pobuditi znatiželju u sina za njezinu prijateljicu. No, činilo joj se da što ona više priča, da je njezin sin manje sluša. Ivica je polako počeo shvaćati da ga grofica vodi u posjet nekoj gospođi ili gospođici, te je lagao počeo osjećati kako je njegova majka nešto naumila, a on joj se zaigran mislima predao bez borbe, što je primijetio da je Gordani odgovaralo. Kada je to shvatio i počeo govoriti kočija stane.

- Tu smo! – uzbuđeno će Gordana.

Ivica je bez ijedne riječi izašao i dao ruku grofici da joj pomogne izaći. Glumio je da je još zaokupljen mislima da grofica ne priča s njime.
Kada se okrenuo od kočije ugledao je dvorac, nije bio raskošan koliko i njegov. Kada je ušao nakon grofice shvatio je da je to nečiji ljetnikovac, a ne stalno boravište. Onda se sjetio da mu je majka pričala o njezinoj prijateljici iz Beča. Tek tada imao je potpunu predodžbu da mu je namještena zaručnica. No, to mu nije smetalo, jer je znao da ga grofica ne može zaručiti zbog dogovora kojeg je Ivica postigao s njegovim ocem. Dogovor je glasio da će Ivica sam imati izbor oženiti onu koju bude iskreno ljubio, kao što je i njegov otac iz potpune ljubavi oženio njegovu majku.
Dok je Ivica hodao za Gordanom zabavljen svojim mislima stigli su u salon gdje ih je dočekala jedna vrlo otmjena gospođa. Njezino ženstveno lice pokrila je rumenilom, a crnu kosu svezala je trakicom boje citrina. Na sebi je imala lijepu haljinu od žute svile. Odmah im je pohitala u susret.
Ivica je bio malo zbunjen jer doimalo mu se da je ta žena starija, te je nijemo i nesvjesno pogledao svoju majku kao da traži odgovor na ne postavljeno pitanje.

- Gordana! Kako mi je drago da te vidim. Prošlo je toliko dugo. – reče žena i zagrli groficu. – Ovo mora da je Ivica, o kojem si mi mnogo pisala? – žena se okrene k Ivici i veselo mu pruži ruku.