Đavolje vještice

8: U Beču

Guste i tople sunčeve zrake padale su po krovu gostionice koja se nalazila pred ulaz u sami Beč. Sve velikaške kočije su uvijek prvo ovdje stale kako bi lijepe i čiste ušle u Beč. Među velikaškim kočijama bila je i smeđa kočija, ona u kojoj se vozio Ivica. Ivica je sjedio u gostionici, zamišljen. Nije bio siguran što ga tu čeka? Je li dobro postupio što se predao Gordaninom planu? Ili je trebao otići kod strica u Varaždin? Ako mu se ne svidi ono što je Gordana pripremila otići će u Varaždin kod strica. Da, to će učiniti. Drugo mu ništa ne preostaje. Još je nekoliko trenutaka sjedio podbočen desnom rukom i zaigran u mislima kada je došao Marko.

- Vaša milosti, sve je spremno. - reče Marko.

- Dobro, samo da još platim gostioničaru. - reče Ivica i ustane se od stola.

- Nije potrebno, vaša majka je meni dala novac. Ja sam sve platio.

- Izgleda da sam joj jako smetao... Sada me još više zanima tko je ta Nikoleta! - reče Ivica dok su izlazili. - Što ti misliš? - okrene s k Marku.

- Ja samo znam da njezina milost nikada ne bi vama ništa učinila nažao.

Ivica je s tim riječima ušao u kočiju. Marko nakon njega te mu sjeo nasuprot. Isto onako kao kada su putovali. Ivica je stavio jedan jastuk od zelenog baršuna na svoje krilo i rukom s njega kidao komadiće baršuna. Bilo je očito da je jako uzbuđen. Njegove zelene oči čas su gledale u jastuk, pa čas kroz prozor kao da žele ubrzati put. Marko je pratio svaki Ivičin pokret, kao da mu je žao što je tako brzo Ivica morao napustit Osijek. Dok je baršun s jastuka sve više nestajao, s prozora su se sve više gubile šume.
Putovali su već pola sata kroz Beč. Ivičino lice nije izgubilo izražaj uzbuđenja. Štoviše, njegove oči postajale su sve veće. Njegovi biserno bijeli lijepi zubi su nervozno doticali njegovu ugodno punašnu gornju usnicu. Okretao se na svaki trzaj kočije. Jesu li stigli? Prošlo je još četvrt sata, no još su lutali po Beču. Dobro, sada se više neće okrenuti tako će biti iznenađen kada dođe. I uistinu, Ivica se smirio. No još uvijek su mu oči bile krupne, ali ovaj puta su bile uprte o knjigu gdje je spremio Gordanino pismo.
Kočija je stala. Ivica je u nevjerici sačekao još nekoliko trenutaka nakon što je Marko otvorio vrata. Kočija se više stvarno nije micala, stajala je na mjestu. Lagano se ustao i izašao, svakim pokretom je sakrivao uzbuđenost pred time što će se dogoditi.
Kada je napokon izašao iz kočije. Osjetio je toplinu sunca na svojoj koži i promjenu zraka. Pogled mu se spuštao u daleku aleju. Kočija što je do sada bila iza Ivičinih leđa je nestala. Ivica se polako okretao, kao da mu je tek upoznata aleja toliko draga. Kada se napokon okrenuo, pred očima mu je zablistao visoki bijeli dvorac puno veći i raskošniji od njegova. Visoka kula od bijeloga kamena ponosno se uzdizala i svojim prozorom promatrala dugu aleju. Podno kule bila su mala drvena vrata koja su koristile sluge kada bi se iskradali od posla u obližnju gostionicu, gdje su svi bili dobro znani. S istočne strane, nasuprot kule podalje od dvora bilo je vinograd. Dvorac grofice Nikolete je sa svih strana bio okružen prirodom, kao da se i ne nalazi u Beču. Grofičin dvorac bio je krajnja sjeverna točka Beča, čiji je ulaz i označavao. O njemu su bile pričane mnoge priče, a i o njegovoj vlasnici. Žena koja je vlasnica tog dvora, prema Gordaninome njezina sestra, je vrlo razborita, inteligentna žena. Marko je u gostionici čuo i mnoge druge zanimljive priče, koje je zatajio pred Ivicom da se ne bi uplašio. 

Ivica je još koji trenutak stajao pred ulazom u dvor. Shvatio je da je Marko otišao po njegove stvari, te da on sam mora ući. Ivica je s lakoćom prešao nekoliko ulaznih stepenica od bijelog mramora obasjanih sjajnim zrakama toplog ljetnog sunca i lagano gurnuo velika sivkasta vrata. Nije ih mnogo otvorio, već taman da se može provući i ne opaženo ući. Ušao je. Pred njime je zamirisao omamljujući miris pečenog mesa pomiješan s mirisom raznolikog cvijeća. Napravio je još korak, dva i stao. Stajao je pred širokim stepenicama. Na visokome bijelome stropu su od zlata napravljeni su ukrasi. Preko stropa na jednakoj udaljenosti sa svih strana, tako da čini pravokutnik, bio je zlatom izvezen povišeni dio. Iznad vrata s Ivičina lijeva, nalazio se zlatni ukras u ruže s malim ametisom koji je naznačivao da se radi o ulazu u ljubičasti salon gdje je barunica primala posjete. Iznad svih vrata bila je ista ruža, ali dragi kamen je bio različiti. Ivica je još neko vrijeme promatrao zidove koji su bili bogato ukrašeni kao da sama carica živi ovdje. Normalnim korakom krenuo je prema ljubičastome salonu. Lagano je otvorio vrata očekujući da će ondje naći svoju tetku.
Uz ljubičaste zidove bili su prislonjeni visoki ormari od tamno smeđe ebanovine. Ormar desno od ulaza bio je pun knjiga, koje su odmah zapele Ivičinom oku. Nije mu bilo jasno zašto bi netko u salonu za primanje držao toliko knjiga, još puno pitanja prolazilo je Ivičinom glavom dok se brzim korakom približavao polici da pročita naslove.

- Ivice! - s drugog ulaza u salon se oglasio ugodni ženski glas.

Usporavao je, kako ne bi izgledalo da je krenuo prema ormaru s knjigama. Polako se zaokrenuo prema izvoru glasa. Na drugome ulazu stajala je žena, nešto mlađa od njegove majke. Kosa boje karamele spuštala se ženi do laktova. Crte lica su joj izgledale nježno, govoreći da nikada ne bi mogla ikome nauditi. Dok su njezine uz rub plave, a u sredini smeđe oči pričale priču o velikoj mudrosti ove žene. Imala je nešto rumenila, koje je isticalo njezin nešto tamniji bež vrat. Nekoliko trenutaka su oboje šutjeli i samo promatrali jedno drugog. Žena se osmijehnula i pričla Ivici.

- Sigurno si jako gladan! Hajde, idemo jesti. Dala sam napravit najveću gozbu za tebe. - reče s osmijehom na ustima žena.

- Vi ste sigurno majčina sestra, tetka Nikoleta, zar ne? - upitao je Ivica, dok je žena prilazila bliže.

- Da. Zar me se ne sjećaš? Kada si bio mali, često sam dolazila k vama u Hrvatsku. - govoreći to barunica stavi ruku na Ivičina leđa i nježno ga stade usmjeravati kojim putem treba ići.

- Iskreno ne sjećam se dosta toga iz svog djetinjstva, tako da molim vas oprostite mi.

- Nema veze. - reče barunica i požuri ispred Ivice u blagavaonicu.

Ivicu je uhvatio osjećaj da je nešto krivo rekao kada je Nikoleta tako naglo otišla ispred njega . Sa puno manjim korakom, nego što je krenuo, došao je do vrata koja su dijelila blagovaonicu od salona. Nježno ih je odgurnio i onda se provukao. Pred njim se nalazio dug prostrt stol od orahovine. Srebrni pribor za jelo se ljeskao na sunčevu svijetlu, sve je izgledalo apsolutno savršeno. Uvijek kada je kod njih u dvoru stol bio tako postavljen, naznačavao je neku svečanost ili posebnog gosta. Zar je on bio posebni gost?

- Ivice, želim da se ovdje osjećaš kao kod kuće. Ako bilo što zatrebaš na raspolaganju ti stoje moji ljudi. Osjećaj se slobodno. Kada završimo s objedom htjela bih te povesti u tvoje odaje. Uzela sam si oduška sama odabrati tvoje odaje, no naravno ako ti se ne svide možemo ih zamijeniti. - rekla je Nikoleta s velikim osmijehom iz kojega je jedino Ivica mogao steći dojam da je uistinu poželjan ovdje.

- Siguran sad da će mi se svidjeti. Hvala vam unaprijed.