Đavolje vještice

3: Nova zabava

Ivica je taj isti dan sjedio u knjižnici njegova dvora, ali nije čitao. Pred njim na stolu ležalo je mnoštvo pažljivo složenih ispisanih papira, crnilo i prazni papiri. Jedan od čistih papira ležao je točno pred njim, a u ruci je držao pero i krenuo pisati. Svaki potez njegova pera bio je odvažan, odlučan i samouvjeren. Tek što je napisao nekoliko riječi otvorila su se vrata knjižnice. Na ulazu je stajao njegov poznati i vjerni sluga koji je u ruci držao pismo oslovljeno na njegovog gospodara.
Sluga se nakloni Ivici i reče mu pružajući pismo:

- Vašoj milosti ovo je pisala neka mlada djevojka. Nije mi rekla tko je, ali je rekla da ćete vi znati kada pročitate pismo.

- Možeš li mi Marko, opisati kako ta djevojka izgleda? – sluteći odgovor upitao je Ivica svog vjernog slugu.

- Vrlo lijepa djevojka, sakrila je lice, no ispao joj je plavi pramen, a po kretnjama sam zaključio da je velikašica. – reče Marko ponosan što može služiti tako dobrom gospodaru kao što je Ivica.

- Hvala Marko. – nasmiješi se Ivica.

Ivica nije dugo razmišljao, čim je Marko izašao nježno je otvorio njezino pismo. Izvadio je bijeli papir koji je mirisao vrlo ugodno, na ružu. Dok je sjedao na stolicu gdje je trenutak prije pisao, sada je potpuno zaboravio na to i posvetio svu svoju pažnju netom dobivenom pismu. Pismo nije bilo dugačko, tek ovih nekoliko redaka napisanih lijepim i nepokolebivim ženskim rukopisom:

Ivice, imam potrebu za prijateljskim licem.
Hoćeš li učiniti uslugu i sada doći
iza svoga dvorca i uzeti svog bijelca
i izjašiti samnom?
Kontesa Lena

Ivica se vrlo ugodno iznenadio. Bio je to prvo njezino pismo njemu, gotovo nije mogao vjerovati. Zapravo nije, nije mogao vjerovati da ga je oslovila s ti i to kroz cijelo pismo. No, nije bio uvrijeđen, štoviše bilo mu je drago da ga smatra toliko bliskim. S tim mislima je Ivica sakrio papire sa stola zajedno s dobivenim pismom u određenu debelu knjigu i onda stavio tu knjigu negdje u sredinu najviše police i pojurio van dvorca po svog bijelca pa na dogovoreno mjesto.
Lena koja je već neko vrijeme sjedila na svome vrancu počela se plašiti da Ivica neće doći. Možda osjeti da ona nije ona dobra i draga djevojka kojom se predstavlja? Vranac kao da je osjetio te teške misli svoje lijepe gazdarice okrenuo je svoje lijepo crno tijelo još više prema Ivičinom dvorcu. Zajedno s vrančevom glavom okrenula je i Lena svoju. U taj čas je primijetila kako hitri bijelac juri prema njima noseći na svojim leđima grofa Ivicu. Lena je bila presretna što ga vidi, htjela se nasmiješiti, ali ipak to ne učini. Zadržala je svoj normalni izražaj lica. Bez ijedne riječi, bez pozdrava, zaokrenula je svog vranca prema Tenji, a Ivica i njegov bijelac su ih slijedili. Lena je cijelim putem jašila ispred Ivice. Stala je tek kada su pred njima bile same oranice, polja i njive. Lena i Ivica su šutjeli i divili se pogledu.

- Kako bi bilo lijepo odbaciti svoju titulu, novac, ljepotu i sve što imam vjetru i samo pobjeći. Daleko, što dalje od kuće, ali nikako dalje od ovog kraja! – očarana ljepotom, koju je ovdje dolazila gledati gotovo svaki dan, uzdisala je Lena.

- Zar da vi, konteso, tako govorite? Ja vrjedniju i bolju djevojku od vas nisam upoznao! Trebam li govoriti o vašoj ljepoti? – ne očekujući odgovor na pitanje, reče Ivica.

- Ivice ne moraš mi govoriti na vi. Mi smo svi isti, svi smo ljudi. Zar nisi primijetio da sam ti pisala na ti, a onda još si i rekao da si mi prijatelj. – blagim pogledom gledajući Ivicu upita Lena.

Prisjećajući se Leninog pisma, uvidio je da mu je ona doista pisala odveć slobodno i otvoreno, što bi ga inače prestrašilo sada ga je neizmjerno radovalo, jer je u pitanju bila ona. Dok je kontesa svojim, na svijetlu zelenim, očima promatrala kraj, mladi grof  promatrao je Lenu i divio se njezinoj nedvojbenoj ljepoti. Po sjećanju je probirao ne bi li se sjetio ijedne djevojke koja joj se može mjeriti. U sjećanju mu se stvori slika djevojke u crvenoj svilenoj haljini, lica pokrivenoga đavoljim licem i plave kose koja je padala po ramenima te djevojke.