Đavolje vještice

13: Rusalka

Za to vrijeme Renata i Sanda razgovarale su s naočigled djevojkom koja je sjedila na obali burne Save. Njezina svijetla mokra kosa koja je stajala rastreseno po njezinim ramenima, nije bila plava, zapravo je bila zelena kao proljetna trava. Bila je nešto viša od Sande, ali ne i viša od visoke i vitke Renate. Noge su joj bile umočene u plićak. Na njezinu licu bio je osmijeh, no nije bila sretna. Rusalke nikada nisu bile sretne, no uvijek su izgledale vedro i veselo. Svijetla put Rusalki davala je ranjiv izgled. Svaka djevojka sjedila je s jedne strane toj djevojci.

- Znaš, kada sam bila mala muškarci su me zlostavljali. - rekla je plaho Sanda, a Renata joj je uputila zabrinut pogled. Sanda joj se osmjehnula, govoreći joj osmijehom i očima da se ništa nije dogodilo, da laže. - Mislila sam da nikada neću moći voljeti nakon toga...

- Mene je moj muž ubio i bacio mi tijelo u Savu, nadao se da nikada nitko neće naići na mene, ali se prevario. Naišao je on i sada njegovo tijelo leži na dnu Save. 

- Zašto te je ubio? - upitala je Renata.

- Zato što nisam bila dovoljno lijepa! Ali zato sam sada. Očito ni naš dragi sin nije bio lijep, ubio je i njega. - tiše je počela govoriti kao da se boji oživjeti vlastite uspomene. - Ne mogu vam opisati koliko me je to dijete činilo sretnom, sigurna sam da bi i moje roditelje. Umrli su nakon obreda vjenčanja, taj isti dan. Kada mi je otac umro, muž je postajao sve gori i gori, ali nisam mislila da bi mogao ubiti Stjepana, ipak je to bio i njegov sin. - rusalka je počela govoriti sporije i naprežući grlo. 

Sanda je primijetila je pronašla temu i osjetivši rusalkine emocije znala je da će uskoro pustiti suzu. Stavila je jednu ruku u pretinac torbe dok je drugom nježno prolazila po rusalkinom obrazu.

- Koliko godina je imao kad ga je tvoj muž ubio?

- Punih devet godina. - podigla je svoju desnu ruku i krenula prema licu kada je Renata vidjela suzu.

- Kako imaš lijepe ruke! - rusalkine ruke sada su bile stisnute u Renatinim. - I jako lijepo lice imaš, zar ne Sando? 

Sanda je znala što Renata misli stoga je uzela bočicu koju im je Lena dala prije nego su otišle. Praveći se da joj samo s divljenjem gleda lice nježno je dotaknula rusalkino lice bočicom.

- Prekrasna si! Tvoj muž zasigurno nije normalan. - s osmijehom na licu, dotaknula je rusalkinu kosu, na što se rusalka izmaknula, a Sanda zaprepastila. - Mislim da moraš poći, kosa ti je gotovo suha.

- Ne. Ne moguće. - govorila je rusalka dok je prolazila rukom kroz kosu. - Kako? Inače sam mogla biti vani po nekoliko dana, a sad nekoliko sati! Što se dogodilo?

- Ne znam, - odgovorila je Renata - ali ako želiš nastaviti živjeti moraš se vratiti u vodu. Rusalka je pogledala u svoj odraz koji je stvarala Sava. Vidjela se jasno iako je još bio mrak. Vidjela je i kako se nešto stvara oko Renate pa sekundu nakon isčezne te se počne stvarati oko Sande.

- Vi! - rekla je rusalka ljutito i naglo se ustala i stala u plićak Save. - Vi ste vještice! Vi ste krive za to što mi se kosa suši! Želite me ubiti!

- Jesmo, vještice smo, ali te ne želimo ubiti. - rekla je Renata dok se ustajala, a nastavila je Sanda:

- Trebale smo tvoju suzu, a nama se činilo da ti trebaš društvo.

- Samo što na kraju je izgledalo da se ne bi još dugo vratila u vodu, a mi uistinu moramo sad poći. - rekla je Renata, polako koračajući unatrag sa Sandom kraj sebe.

- Mi sada stvarno moramo poći. - rekla je Sanda ubrzavajući korak prema konjima.

- Iskoristile ste me! - vikala je rusalka, no Renata i Sanda su sada već bile predaleko da ju čuju.

Dok su jahale, nebo nad njima gubilo je svoju tamu, a samim time su i djevojke gubile mrak koji ih je štitio. Izmijenivši značajne poglede djevojke su udarile konje i natjerale ih u galop. Bile su sigurne da ih Lena čeka i neće biti sretna što su se toliko zadržale.