Đavolje vještice

17: Grofe, morate mi vjerovati.

Vatreni vranac užarenim je potkovama udarao o tlo noseći svoju gazdaricu trčeći velikom brzinom. Kasna noć nadvila se nad šumu, mrak prolazio je i gmizao između potkova vranca. Dan i noć Sanda je jahala bez predaha, uz pomoć magije konj joj je išao brže i nije se umarao. Već s prvim zrakama sunca Sanda je gledala u Nikoletin dvorac. Smirivši vranca sišla je s njega. Pogledom prikovanim za dvor, podragala je vranca po vratu i nježno se zaputila prema ulazu u dvor. Uzde svoga vranca predala je sluzi koji je stajao pred ulazom.

Nije čekala da se sluga vrati, da ju najavi vlasnici, a niti njezinom posjetitelju, već je sama ušla u dvor i pronašla svoj put u primaći salon gdje je sjela i čekala. Bio je to onaj isti salon kojega je Ivica prvoga otkrio kada je došao. I Sandin pogled bio je prikovan za policu s knjigama. No, ona je na toj polici tražila drugačije knjige, drugačije dokaze. Jednostavno, gledala je svijet drugačije nego Ivica, a posebice sada kada je Lena otišla.

Otkako je Lena napustila svoj koven, a i svoju obitelj Sanda se osjećala izdanom, kao nikada prije. Čak ni kada ju je otac ostavio jer je saznao da je naslijedila majčine posebne moći. Lena joj je poput sestre, koju obožava mrziti, koja joj treba u životu, čije će vodstvo slijediti. No, ona ju je ostavila, kao da nisu odrasle zajedno, kao da joj nikada nije bilo stalo do nje. Kao da ne dijele istu krv. Izdaja, nevjera, zloba. Kriva je Baba Jaga, ali Lena je dovoljno jaka da se mogla obraniti i da je mogla ispuniti svoju sudbinu i postati slijedeća kraljica. Sanda je ljutitio izdahnula i okrenula glavu na drugu stranu kao da pokušava ostaviti ove loše misli na drugoj strani. Odjeci koraka ispunili su salon, a Sanda je naslućivala da su tu upravo Ivičini. 

- Baroneso! - rekao je Ivica prilazeći Sandi. - Nisam vas očekivao ovako daleko od domovine. 

Sanda se nasmiješila te pružila mu ruku na cjelov. Ivica je kavalirski poljubio malu Sandinu ruku te podignuo pogled u njezine oči.

- Što vas dovodi u Beč? - upitao je znatiželjno Ivica sjedajući paralelno sa Sandom na sofu.

- Pa, grofe, bojim se da je u pitanju Lena. Naime, ona se kada ste vi otišli počela ponašati drugačije, jednostavno nisam mogla odgonetnuti zašto. - Sanda je zastala, uzimajući kratku dramaturšku pauzu. - Ali onda sam otkrila. Ona se zaljubila u vas, dargi grofe, stoga je vaša dužnost sada poći samnom i spasiti Lenu.

Ivica je neko vrijeme šutio i gledajući u Sandu razmišljao o Leni. Zar je moguće da se djevojka takve bistrine zaljubi i da joj se pamet pomuti zbog njega? I on se zaljubio, to jest istina, ali i dalje je mogao živjeti normalno. Ivičine oči naglo su se stisnule, no isto tako brzo i opustile i pogledale Sandu kao da čekaju što dalje, a ona kao da to nije primjećivala te je gledala ispred sebe čekajući da Ivica progovori. Nakon još nekog vremena provedenog u tišini Ivica je konačno rastvorio usne te ispustio glasove:

- Kako joj ja mogu pomoći? Lena je samostalna i jaka, može preživjeti puku zaljubljenost. No, recite me baroneso, kako vi znate da je zaljubljena baš u mene? Iz Leninih i mojih razgovora nikada nije bilo više no prijateljstva. - Ivičin pogled bio je čvrsto uprt o Sandine oči.

- Grofe, morate mi vjerovati. Nitko ne poznaje Lenu kao ja. Oduvijek sam bila s njome, odrastala. Znam sve kroz što je prošla, isto tako iskreno vam mogu reći da je ona ludo zaljubljena. Toliko zaljubljena da čini drugima nažao. - Sandin pogled postajao je mutan, u očima su joj se nakupljale suze. - Morate me razumjeti. Drago mi je što je sretna, ali sada, ona zbog toga ostavlja mene i tetku Magdu. Kako ne razumijete? Vi mene morate shvatiti. Morate se vratiti u Osijek još danas samnom. 

Nakon još nekog vremena što je Sanda provela uvjeravajući Ivicu da mora poći s njome, Ivica je popustio. Ivica je htio otići po svoje stvari ili barem one osnovne, no Sanda mu nije dale, jer se zalagala da što prije krenu i napuste Nikoletin dvor. Ipak je dopustila Ivici da ode po jednu knjigu, no rekla mu je da će ga čekati sa svojim vrancem pred dvorem, ogrnuta maramom kako ju drugi ne bi prepoznali, jer ona kao neudana djevojka ne može putovati sama. Stoga nitko nije ni znao da je došla u Beč, a Ivica čuvao je i tu tajnu.

Kada je došao u svoje odaje, Ivica je požurio pronaći knjigu kožnih korica u koju je spremao pisma. Ivica je pogledao pismo tetke Nikolete još jednom te ga žurno spremio natrag kada je čuo udarac o vrata. Kucanje, to je bilo samo kucanje. Kada je pustio osobu da uđe u svoje odaje ušao je Marko. 

- Oprostite mi, vaša svjetlosti - rekao je Marko lagano poklonivši se. - Kada putujemo? 

Ivičino lice odrazilo je upitno stanje koje se odigralo unutar njegovog mozga. No, brzo je poprimio bezizražajan izraz lica, a njegove oči izgubile su svaki sjaj te odgovorio:

- Ne ideš ti, Marko. Ti ostaješ ovdje. Ja se vraćam u Slavoniju sada, odmah. Putujem sam, bez sluge i bez kočije. Moram što prije stići tamo, a to sve bi me samo usporavalo. 

- Gospodaru, ali ne možete putovati apsolutno sami...

- Ne! Niti jedne više! Dosta je bilo! Odlazi! Ne želim te više vidjeti. Mogu sam se brinuti o sebi. nitko mi ne treba. Samo moram otići.

Marko je poslušao Ivičinu naredbu i otišao iz njegovih odaja ne rekavši više ni riječi. Ivica nije osjećao težinu svojih riječi, bio je opijen onime što mu je Sanda rekla. Napravio bi sve, ali baš sve što mora samo kako bi stigao što prije u Slavoniju. Kako bi u opet vidio. Kako bi ju on spasio.