LJUSKA DUŠE FENIKSA
Bila je naivna dobrica, spremna učiniti sve za one koji joj znače. Nikad zapravo nije bila svjesna koliko je glupa bila. Trebali su nešto bila je tu, uvijek. Nikad joj nije bilo preteško, jer prijatelji su zar ne? Bilo to napisati zadaću, iskrasti se ili lagati, ništa joj nije bilo teško napraviti za njih.
Jer oni su prijatelji a prijatelji to rade, mislila je.
Bila je sretna i zadovoljna, sve dok nije shvatila. Tko su bili njeni "prijatelji".
To su bili ljudi za koje da treba život bi dala, ali njih nije bilo briga. Ona je uvijek bila tu, oni nisu nikada. Ona je u 3 ujutro mogla glumiti psihijatra, oni nisu mogli izdvojiti samo sat vremena za sok ili čaj.
Duša je patila, svakom svađom, laži, uvredom ili udarcem raspadala se na komadiće.
Prava sreća je nestala, vatra se gasila ljubav nestajala i tako komadić po komadić, dio po dio duša se raspala. Nije više bilo cjeline, samo ljuska. Ljuska napukla od ožiljaka. Povukla se u sebe.
Kada su je pitali kako je, uvijek je bila dobro dok je iznutra vrištala i molila za pomoć, ali oni ju nisu poznavali. Nisu vidjeli da nema iskrenog osmijeha, nisu primjetili da joj oči ne sjaje, nije ih bilo briga ni tada ni rpije ni poslije.
Ona?
Ona je pustila, pustila je da se sve raspadne jer nije imala snage boriti se sama. Dopustila je da je unište do kraja, da ugase vatru, da izbrišu sreću i ljubav te da one postanu samo obična maska pod kojom bi skrivala svoju raspadnutu dušu. Smatrala je da ako to nijh čini sretnima da imaju pravo na to jer je u njoj već sreća ugašena.
Sve dok se nije pojavio on.
Dok nije probudio iskru u njoj dovoljno jaku da se bori, da upali staru vatru. Iskra je rasplamsala vatru, vatra je izazvala požar, a požar je nju probudio, dao joj snagu i najerao ju na borbu. Borbu da sastavi svoju dušu isponova, iz komadića. Da se djelići spoje i postanu cjelina. Nikada ga nije bilo briga za nju, štoviše, smetala mu je i htjeo je da ne postoji.
Ona, ona je toga bila svjesna, ali bila mu je zahvalna jer je imala osjećaj da napokon više nije sama da se nemora sama boriti, da nemora sama sastavljati svoju dušu isponova. Bila mu je zahvalna jer je jedan pogled na njegove oči boje oluje bio dovoljan da se požar nikada ne ugasi. Bila je svjesna toga da mu nije bitna, da mu ne znači apsolutno ništa, ali to joj nije smetalo. Nikada pa ni tada, jer je zahvaljujući njemu postala borac kojem snagu daje poraz.
-HVALA TI, D.<3
