Ne znam, jednostavno ne znam.
Ne znam šta radim od sebe, ne znam zašto radim šta god radila.Nije mi jasno zašto tolika hladnokrvnost i udaljenost od mene. Ponašanje kao da nisam osoba, kao da nisam živuće biće, već krpena lutka s kojom svi upravljaju kako žele.Nisam sama sebi jasna, nisam drugima jasna i neznam šta da radim.
Prveiše se toga skupilo, previše toga da se jedva izdržati može, ali opet kada se sjetim kroz šta ljudi prolaze, ta bol i ta patnja se čini bezznačajnom. Nisam dobro to priznajem, sada, ovdje, otvoreno pred svima koji čitaju.
Raspadam se polako isponova, duša se moja trese kao prut na vjetru jer sam sama, zapravo nisam sama, ali kao da jesam. Osobe koje bi trebale biti tu nisu, ovaj puta svi oni koje sam štitila, bivaju oni zbog kojih ispaštam. Još jedna slomljena duša vapi za pomoć.
Ironije li, kada se samo sjetim kolikim ljudima sam ja pomogla, koliko ljudi se zbog mene osjećalo bolje. Ja sam bila stup oslonac, ja sam čak onda kada sam se kidala iznutra bila ta koja je sve držala na okupu.
Sada, sada trebam jedan jedini zagrljaj koji će sakupiti svaki i najmanji djelić i staviti ga na mjesto. Ali zagrljaja nema, tebe nema, nisi više tu i nikada nećeš biti.
Nadam se da si dobro tamo gore. nadam se da paziš na mene i da si sretan zbog svega sto postižem. Daleko sam dogurala ne slažeš se? Od raspadnute osobe koju se moglo srušiti jednom rječju kao kulu od karta, postala sam borac. Postala sam ona osoba koja će se zauzeti za duge, koja će se unatoč svemu zauzimati za one koji su joj dragi, pa čak i one koji joj ništa ne znače.
Kao što si i govorio, postala sam borac kojem snagu daje poraz.
Nažalost ovog puta je drukčije. Nema tebe, nema jedine osobe kja je bila svjesna svega, koja je sve razumjela i koja je znala na koji način biti tu. Ali nije bitno, ti si sada na boljem mjestu.
Ja ću se snači ko i inaće. Znaš me, imam previše obaveza kao i obično, zaokupit ću se nekako i sastaviti ponovo uz tvoju i njegovu pomoć. Hah, on.....
Vrlo vjerojatno već znaš na koga asociram. Da, jedina osoba koja je unatoč tolikim skrivanjima, tolikim mojim pokušajima izbjegavanja, tolikim naporima da ne sazna, saznao istinu. Saznao je sve, sve što se saznati dalo.
Prvo mi se zavukao pod kožu, zatim okupirao mišiće, nakon toga došao do mozga te na kraju svratio u najmanji i najstrašniji kutak moje duše. Prepoznao je istinu bez puno razmišljanja, pronicljiv je skoro kao ti.
Nažalost to idalje nije dovoljno, ovog puta ovaj borac nema snage ni vremana, a kamoli volje za poraz. Ovaj borac treba nastaviti, treba stati na svoje noge, postaviti granice i zauzeti se za sebe.
Ali, ali kao i obično, nisam sposobna za to.
Smješno je to, obično kada nismo sposobni slijediti pravila, sposobni smo kršiti ih i ići protiv njih. Ja sam međutim opet posebno zamršeni slučaj.
Nesposobna sam poštovati sva pravila, ispunjavati svačija očekivanja sebe stavljati u backup poziciju. Dok opet, još sam nesposobnija ići protiv pravila, izboriti se za sebe i reći dosta. Nisam sposobna da se održim iznad vode, trebam i želim zaroniti samo na kratko, ali opet ako zaronim nestajem, gasim se poput iskre.
