Promatram ga, gledam kako mu se na licu smjenjuju misli. Nije mi jasan, zaista ne. Skriva se, skriva se iza maski, dosta njih. Misli da nitko neće primjetiti ali nekad je zaista fascinantno koliko smo očiti kada na obraćamo pozornost na ništa osim vlastitih misli. Nije lako, za to treba jako puno snage, za sve te maske bezbrižnog odličnog učenika uvijek spremnog na zajebanciju.
Gleda u daljinu sanjareći o tome da će jednog dana napokon biti u potpunosti slobodan. Slobodan bez maski, bez previsokih očekivanja, bez potrebe za dokazivanjem. Shvacam da za sve to treba jako puno hrabrosti, za sve te štitove koje neumroljivo obnavlja svaki dan. Skriva se u sjenci bahatog dječaka dok je sve şto treba malo ljubavi. Ne shvaća ni sam šta sve se krije u njemu i nije mu jasno. Bori se sam sa sobom i to je na trenutke jasno vidljivo u tim dubokim i tamnim ocima. Ne dopušta ljudima blizinu i razumijem ga. Razumijem ga u potpunosti. Uvjeren je u činjenicu da ima sve sta mu je potrebno.
No, ima li?
Nedostaje mu hrabrosti, hrabrosti da shvati da se osjećaji trebaju pokazati. Da nije loše ako katkad plaćemo ili smo bezvoljni. Da nije grijeh ako se ne smijemo svim šalama koje nam netko ispriča. Zasita on je možda jak ali treba mu jos samo malo hrabrosti i svjesnosti da bude još tu trunku jači.
