Trade

Sedamnaesto poglavlje

"Danas me napokon puštaju kući", rekla sam Jakeu dva dana kasnije, praveći kružne pokrete kažiprstom po njegovoj ruci. "No onda moram ići u policiju dati izjavu o tome što se sve dogodilo i identificirati sve otmičare. Ne znam kako ću to izvesti, a da se ne slomim." Uzdahnula sam, na trenutak zatvorivši oči jer sam imala osjećaj da bih se mogla rasplakati svakog trena. "Voljela bih da si tu pa da mi možeš dati savjet." Osorno sam se nasmijala. "Bože, pričam kao da si mrtav."

Ova dva dana nisam napuštala njegovu sobu, osim kad sam morala na zahod, jesti i ići spavati, a on se nije budio. Svaki put kad bih ušla u sobu očekivala sam da će biti budan, ali nije i to me brinulo iako je doktor rekao da je to normalno.

"Alice?" začula sam glas na vratima i okrenula se. Ondje je stajala moja mama sa širokim osmijehom na licu kakvog nisam vidjela kod nje dosta dugo. "Vrijeme je."

Kimnula sam glavom i okrenula se nazad prema Jakeu. "Doći ću ti sutra, dobro? Nadam se da ćeš onda biti budan."

Poljubila sam ga u čelo i izašla iz sobe te krenula za mamom prema liftu. Bila je obučena u maslinasto zelenu haljinu preko koljena uz odgovarajuću torbicu i cipele. Na glavi je imala čvrstu punđu i šminku koja će joj iz nekog nepoznatog razloga izdržati cijeli dan. Ja sam, za razliku od nje, bila obućena u sivu trenirku i crnu duksericu, a na nogama imala tenisice. Moram napomenuti da mi je tu odjeću donijela ona jer je željela da se osjećam udobno.

"Ovaj... htjela sam ti reći hvala što... što ste Jakeu dali obiteljskog odvjetnika", igrala sam se rubom dukserice. "Znam da mu ne vjeruješ, ali stvarno mi je spasio život."

Kad sam skupila snage ispričati im sve, više puta sam napomenula taj dio jer sam željela da mi vjeruju. Željela sam da se Jakeu smanji zatvorska kazna jer je spasio sve nas, a to se moglo dogoditi samo ako mu moji roditelji pred sudom oproste. Iako se još nije probudio, Clive, odvjetnik, je rekao kako će svakako morati izaći na sud i to je bio trenutak koji me najviše užasavao.

Kimnula je glavom. "Naravno, nema problema. Ako ti je doista spasio život, onda smo mu dužnici."

Uhvatila me za ruku i stisnula ju, a potom mi se nasmiješila. Kad je lift stao i vrata se otvorila, ugledala sam tatu kako stoji kod pulta i čeka nas s torbom u kojoj su bile moje stvari. Izašle smo iz lifta i prišle mu.

"Samo potpiši ovo", predao mi je otpusno pismo i kemijsku, "i možemo ići."

Potpisala sam pismo nakon čega smo napustili bolnicu.

* * *

"Ovako", policajac Johanson je prekrižio prste i naslonio se laktovima na stol, "znam da ti je teško pričati o ovome, ali moramo uzeti izjavu."

Kimnula sam glavom. Već sam gubila pribranost.

Uzeo je diktafon i upalio ga, odloživši ga na stol nedaleko od mene. "Kreni kad god ti paše."

I tako sam krenula pričati. Od onog trenutka kad smo stigli u vilu McAllistera, kad mi je Max stavio nešto u piće i kad sam skoro spavala s njime te kako me opalio enciklopedijom posred lica, do onog trenutka kad sam se probudila u nepoznatom podrumu, kad su me drogirali i silovali pa sve do aukcije i dijela u kojem me Jake kupio. Ispričala sam im o tome kako sam morala plesati oko šipke, lomiti noge u cipelama na visoku petu i spavati u maloj kućici s pedesetak drugih djevojaka. Rekla sam im sve do detalja o Jakeovu planu, nadajući se da će mu to uvelike pomoći kad dođe vrijeme za suđenje. Opisala sam im Silasa i neke od otmičara, dali su mi slike s nekima koje su uhvatili, no nikoga nisam prepoznala. Kad sam pitala kako su znali da je Jake kriv, rekli su mi da se Max nakon moje otmice sam predao i nakon nekoliko tjedana ubio u svojoj ćeliji. Ostala sam šokirana nakon tih vijesti.

Nakon toga su željeli da ih odvezem do kluba, no i moji roditelji i ja smo se pobunili. Rekla sam da ću im opisati kako se dođe do ondje i rekla im naziv kluba. Nakon još nekih formalnih stvari, bila sam slobodna.

Osjećala sam se pedeset kila lakše kad sam izašla iz policijske postaje nakon tri sata i bila sam spremna započeti novi život, no nije to bilo baš tako lako. Morala sam ići psihologu koji je radio u bolnici svaki drugi dan kako bih se riješila noćnih mora i pokušala živjeti sa svime onime kroz što sam prošla. To mi se sad činilo totalno nemogućim, ali željela sam vjerovati da će mi biti bolje. I sama sam htjela biti bolje.

Idući dan sam došla baciti oko na Jakea prije svoje terapije i iznenadila sam se ugledavši neku plavušu kako već sjedi na mojoj stolici, držeći moju knjigu poezije E. E. Cummingsa u rukama i gleda u Jakea pomalo odsutno. Namrštila sam se i otvorila vrata, a ona se trgnula i okrenula prema meni brišući suze.

"Nisam te željela uplašiti", brzo sam se ispričala, malo grublje negoli sam planirala.

"Nema veze, ionako sam bila na odlasku", brzo je rekla i uzela torbu i jaknu.

"Ne moraš još ići. Ostani ako želiš, ja ionako idem na terapiju..."

Kimnula je glavom, a suze su joj ponovno počele kliziti niz lice. Osjećala sam se jako blesavo sad.

"Ja sam--"

"Alice, da znam", prekinula me i pružila mi ruku koju sam prihvatila pa smo se rukovale. "Ja sam Felicity."

O čovječe. Bila je predivna. Vitka, visoka, čistog lica i oprane kose, izgledala je kao da je sišla s modne piste za razliku od mene, koja sam bila obućena u istu odjeću kao i jučer i svezane kose u neku polu punđu.

Pogledala sam na sat i shvatila da kasnim tri minute. "Moram ići... ti ostani, ako želiš."

"Hoću", kimnula je. "Hvala ti."

I ja sam kimnula, a zatim se uputila prema drugom katu. Ova situacija je bila čudna. Ipak, bilo mi je drago što ga je došla posjetiti. Mislim da bi i Jake bio jako sretan zbog toga da je bio budan. Znala sam koliko mu ona još uvijek znači.

Na terapiji je također bilo čudno jer nisam znala kamo bih gledala. Bilo je još gore jer sam morala razgovarati s psihologom, a ne psihologinjom. Vjerujem da bih se više opustila da sam bila u društvu žene, ali kao što sam rekla, želim normalno živjeti sama sa sobom i voljna sam da ovo uspije.

Sat vremena kasnije sam se vratila u Jakeovu sobu i Felicity još uvijek nije otišla. Nije mi smetalo. Uzela sam stolicu iz kuta i privukla ju s druge strane njegova kreveta, zureći u njega. Nisam ni primijetila da su mu skinuli lisice sve dok nisam ugledala Felicity kako prinosi njegovu ruku svojim usnama.

"Divim ti se, znaš", rekla je nakon nekog vremena provedenog u tišini. "Nakon svega kroz što si prošla, ti si tako mirna." Odmahnula je glavom. "Ja bih bacala stvari okolo i lupila sve koji mi kažu da se smirim."

"Zaključila sam da od toga nema nikakve koristi", slegnula sam ramenima. Usprkos velikoj želji da položim ruku na njegovu, nisam to napravila iz poštovanja prema Felicity. Nije me bilo briga što su prekinuli, i dalje mu je jednom bila djevojka, dok sam ja bila samo neka cura koju je upoznao spletom nesretnih okolnosti. Nisam ni znala što smo mi bili.

Isto tako nisam ni shvaćala koliko mi je značio dok nisam vidjela Felicity kako mu ljubi ruke i gleda ga zaljubljenim pogledom. Osjećala sam veliku ljubomoru, no odlučila sam ju gurnuti sa strane. Nije bilo vrijedno.

"Drago mi je da si živa", rekla je. "I on isto."

"Zbog njega sam živa", odvratila sam pogled s njihovih ruku na svoje. "On se vratio po mene."

"Nadam se da neće završiti u zatvoru duže negoli zapravo treba."

Ta rečenica me pogodila poput vlaka, ali nisam se dala smesti. "I ja se nadam."

A onda sam, bez obzira na nju, položila svoju ruku na njegovu i stisnula ju. Sjedile smo ondje uz njega u tišini dosta dugo, dvije djevojke kojima je bilo stalo do tog dečka u krevetu više negoli smo si željele priznati.