Trade

Šesnaesto poglavlje

Nisam nas odvezla u policijsku stanicu.

Jake se onesvijestio - skoro sam okrenula volan u stranu kad sam to shvatila - pa sam to uzela u svoju korist i umjesto u policiju, odvezla sam nas prema bolnici.

Parkirala sam auto ondje i poput munje izletjela van, ne gaseći motor niti zatvarajući vozačeva vrata. Požurila sam prema ulazu, no krupni tip mi je stao na put. "Gospođice, molit ću Vas da parkirate negdje drugdje--"

"Trebam pomoć!" prekinula sam ga, pokušavajući se boriti s njegovim snažnim stiskom, no to je bilo kao da sam golim rukama pokušala srušiti drvo. "Trebam doktora! Molim vas, trebam doktora!"

"Smirite se, molim Vas", nastavio je po svome, tonom glasa od kojeg se i meni prispavalo iako sam divljala od adrenalina. "Ako se smirite i kažete mi u čemu je problem--"

"Dečko mi umire na sjedalu auta, seronjo, nemoj ti meni da se smirim!" vrisnula sam na rubu još jednog živčanog sloma. Jedva sam vidjela ispred sebe od silnih suza koje su mi mutile vid, što od straha za Jakeov život, što od straha da ću i sama prolupati zbog svega kroz što sam prošla. Tek mi je sad, kad sam napokon bila slobodna i svjesna drugih ljudi oko sebe koji su gledali ovu dramu koja se odvijala pred ulazom u bolnicu, došlo do glave da sam napokon slobodna.

Tek mi je sad došlo do glave da sam bila oteta.

I onda je sve krenulo nizbrdo.

Počela sam se gušiti. Imala sam osjećaj kao da me netko šakom snažno lupio u želudac i koliko god pokušavala uhvatiti zraka, nisam uspjela. Boljelo me u prsima i srce mi je lupalo sto na sat, jedva sam stajala na nogama koliko sam se tresla, a u glavi su mi stalno odzvanjale misli: Luda si, luda si, luda si... kao jeka. Gužvala sam čuvarevu uniformu dok mi je on stalno ponavljao da se smirim i duboko dišem, ali to je samo pogoršalo situaciju jer se nisam mogla smiriti. U jednom trenutku do mene je došao mladi doktor i uveo me u bolnicu, natjeravši me da sjednem na bolesnički krevet koji je stajao uza zid za slučaj nesreće.

"Slušaj me, slušaj me", mladi doktor je mirno rekao i nekako sam se uspjela natjerati da ga pogledam. Nosio je naočale i imao dužu crnu kosu. "Brzo će proći", nastavio je mirno. "Obećajem da će brzo proći. Možeš li disati sa mnom?"

Kimnula sam glavom pa zatvorila oči.

"U redu. Uzdah", oboje smo udahnuli veliku količinu zraka, "izdah", a zatim izdahnuli, ja poprilično drhtavo za razliku od njega. "I još jednom, uzdah", uzdahnuli smo, "izdah", pa izdahnuli. "Bit će sve u redu."

Nakon nekog vremena sam se prestala tresti, a srce mi više nije prijetilo da će iskočiti iz grudnog koša. Otvorila sam oči i susrela se s doktorovima.

"Kako se zoveš?"

"Alice", šapnula sam. "Alice Hall."

I onda sam se, najvjerojatnije, onesvijestila.

* * *

Otvorila sam oči, bijeli strop bila je prva stvar koju sam ugledala. Oko mene su pištali nekakvi aparati i trebao mi je trenutak da se sjetim gdje sam. Naglo sam se uspravila u krevetu, a nježni par ruku me vratio nazad na jastuke.

"Polako, tigrice", poznati glas mi je ispunio uši. Mama. Okrenula sam glavu prema njoj i dočekao me tužni osmijeh. "Hej", rekla je.

"Hej", promuklo sam odvratila. Napola očekujući da će u sobi biti još netko, ogledala sam se oko sebe, ali bile smo tu samo nas dvije i aparati koji su i dalje pištali. "Gdje je... gdje su..."

"Tata je otišao kupiti kavu", nježno je rekla položivši ruku na moju. "A Kathy i Simon su u kantini."

Kathy i Simon... moja cimerica Kathy i njezin dečko Simon. I moji roditelji... Moji mama i tata. Bili su ovdje, svi su bili ovdje. I ona je bila ovdje. Jedna izdajnička suza mi je kliznula niz obraz.