Trade

Epilog

(well, that's it, posljednji nastavak. zelim se zahvaliti svakome tko je citao, komentirao, cekao nastavke koji i nisu isli bas redovito😅, svakome tko ce tek procitati, a posebno se zelim zahvaliti zejnova cija je ova ideja i bez koje ne bi bilo ove price. iskreno se nadam da ce vam se kraj svidjeti. uzivajte i cujemo se nekom drugom prilikom)

Kao i obično, bila sam u Jakeovoj bolničkoj sobi. Sama činjenica da se još nije probudio brinula me, ali doktor je rekao da će sve biti u redu tako da sam pokušavala što manje razmišljati o tome, a što više o njemu. Biti ponovno na slobodi bio je najbolji osjećaj na svijetu. Sad sam ponovno živjela s mamom i tatom, koji su oboje pokušavali što manje raditi, a što više vremena provoditi sa mnom. Iako priznajem da su me u nekim trenucima živcirali do boli, bilo mi je drago što su se stvari vratile na staro i što se više nisam stalno svađala s mamom. Nakon svake terapije bih posjetila Jakea i uglavnom mu čitala. To me smirivalo i nisam toliko razmišljala o nebitnim stvarima.

Tako sam i danas nakon terapije sjedila na stolici pored njegova kreveta i čitala mu svoju najdražu poeziju E. E. Cummingsa. Noge sam podigla na njegov krevet, a nekoliko pramenova koji su mi ispali iz punđe su mi upadali u oči, no nisam se obazirala na njih. 

"Ne znam što je to u tebi što zatvara i otvara, ali ipak jedan dio mene pojmi da je glas tvojih očiju dublji od svih ruža..."

"... Nitko, čak ni kiša, nema tako malene ruke."

Dah mi je zastao u grlu i isprva sam pomislila da mi se učinilo, no onda sam podigla glavu prema njemu i ugledala te smeđe oči kako me promatraju. Suze su mi automatski ispunile oči te sam ustala, odložila knjigu sa strane i oprezno se, kako ga ne bih iskopčala s nekog aparata, popela pored njega na krevet. Obujmio me jednom rukom, a drugu je položio preko moje koja je stajala na njegovu stomaku. 

Suze su mi polaki klizile niz obraze i na njegovu bolničku haljinu, no ni on ni ja nismo marili za to. Nismo ni pričali. Čvrsto me držao i usprkos svemu što tek dolazi, osjećala sam da će sve biti u redu i da ćemo prebroditi sve prepreke koje nam se nađu na putu.

Nakon nekog vremena sam podigla glavu i prinijela ju njegovoj, ostavljajući mali poljubac na njegovim suhim usnama. Mili Bože, kako su mi nedostajale. Sklonio je pramen kose iz mojih očiju i ponovno me poljubio, ovaj put dublje i s više strasti. Nakon što smo prekinuli poljubac, nasmiješio se.

"Alice?"

"Hmm?" promrmljala sam.

"Udaj se za mene."