Pjesme sve i svakakve, dio II.

207. pjesma (Novije pjesme)

Crvene zastave
na blagom vjetru
lagano se viju,
podno njih
crvene zvijeri
mnoge, međusobno
bijesno se biju

dok nedaleko
crne sjene,
čekajuć priliku,
kukavno se kriju
i obijesnim zvijerima
zlobno smiju i smiju.

A neizbježnu
krvavu orgiju
bijesnih zvijeri,
i sjena zlih,
malen čovjek
čeka u strahu,
znajuć
da izlaza nema.

Pa čeka...
i pobjedniku
Gozbu revno sprema.

- narodu

Evo dodatak sa nastavkom zbirke: odlučio sam povremeno, kada ću smatrati to prigodnim, uz pjesmu ostaviti neki vlastiti "komentar". Ne toliko o sadržaju pjesme, već više o uvjetima i mislima uz koje je nastala il tak nekaj. Nadam se da će se ovaj dodatak pokazati boljom zamisli negoli mi se trenutno čini.

Što se konkretno ove pjesme tiče, nikad mi nije bila jasna stalna podjela, lažna dihotomija, koja prevladava u našem društvu, a sve je izraženija i drugdje. Nije mi nikad bio jasan ni sam narod koji je pridonosio tim podjelama, znajuć vrlo dobro da će samo sebi naškoditi. Nije mi bila ni jasna sklonost samih pripadnika iste "strane" da se međusobno "proždiru". U tom duhu nerazumijevanja svega toga na jednoj ljudskoj, subjektivnoj, a opet razumijevanja na jednoj malo daljoj, objektivnoj razini, sam napisao ovu pjesmu. Nadam se da sam to uspio prenijeti.