Strijepim.
Od većine.
Od popularnosti.
Modernog.
Od toga da svačije ruke diraju moju dušu,
jer mnogo njih te uvijek uprlja.
Kao i pare koje idu iz ruke u ruku, a kad iste staviš pod vodu da opereš vidiš prljavštinu, onu koja je izazvana tim kretanjem.
Ne želim da to moje tijelo doživi, a još manje moja duša, srce, mozak.
Opirem se i štrčim svojim razmišljanjem, nikad se neću dati većini koja pohlepno uzima dio po dio tebe i kada misliš da se to ne može desiti postaneš svjestan da se posle toga jedva sastavljaš, jer sada ima toliko mnogo tragova na tebi.
I onda kreće borba.
Da se ubijediš da te ništa nije dotaklo a svaku noć pred spavanje shvataš da jeste.
Itekako.
Dan možeš da preguraš, ali noć je najopasnija po novu tebe.
