Obraćala mi se tijelom iz kojeg su jasno vrištale riječi da ne želi da me podsjeća na drugo cvijeće
već da mi bude trn u oku.
Da me pri svakom pokušaju poređenja, raskrvari.
Onako suptilno kako samo
divlja žena zna.
Imala je svoj stil života u kome nije bilo prazne stolice za priču
drugih o njoj.
Držala se čvrsto za tvrdnju
da je srce jedini dom.
Nisam joj rekao,
volio sam način na koji je osjećala.
Tiho, sa zvukom koji beskrajno odzvanja.
Nisam ni pokazao,
da je svake sekunde koja čini minut bila plan A.
Zbog toga joj punim riječima linije.
I dajem golubu istinu na leđa.
Skači sa ljubavlju i dotakni bez straha visine,
jer ću ja uvijek biti dno koje će te dočekati .
