♡NA NIŠANU LJUBAVI♡✔

Četvrto poglavlje:Što ako i ne pristanem?

Svanulo je prekrasno subotnje jutro. Danas nisam morala nigdje voditi Rafaela iz toga razloga što je imao slobodan vikend. Jučerašnji dan me je skroz zbunio. Odnosno Rafaelovo ponašanje bilo je neopisivo. Obukla sam se i spustila sam se na doručak. Nisam ništa rekla samo sam sjela za stol.-Dobro jutro.-obratio mi se Lovrin otac.-Dobro jutro.-Iskreno iznenadio me je.-Kiara odlučili smo se da se ti i Lovro vjencate do kraja ovoga mjeseca.-počeo je govoriti.

Nemogu vjerovati da je Lovro dopustio svojim roditeljima da odluće kada čemo se vjenčati.-Do večeras odlući dali pristaješ.-dodao je i zatim se digao i otišao je od stola. Za njime je otišla i njegova mama. Ja i Lovro smo ostali sami za stolom.-Zar će nam tvoji odlučivati kada ćemo se vjenčati?-upitam ga.-Ti bolje šuti. Pustili smo te jednom da sama biraš pa si odabrala vojnika.-rekao je sarkastićno i otišao je od stola. Ponovno sam se osjećala usamljeno.

RAFAEL...

Sinoć ni oka nisam sklopio. Cijelo vrijeme sam razmisljao o Kiari. Ima nešto što me privlaći kod nje. Sviđa mi se što se je usudila suprostaviti cijeloj obitelji. Odlućio sam se dići iz kreveta i uputio sam se u blagavaonicu na doručak. Dok sam koračao ćuo sam glasove iz blagavaonice. Jedan je pripadao Lizi glavnoj kućnoj spremačici a drugo Kiari. Stao sam sastrane kako bih moga ćuti o ćemu govore.

-Lizi zbilja ne znam što da radim. Nisam vise ni sigurna dali sam zaljubljena u njega kao i prije.-govorila je Kiara. Naravno znao sam da govori za Lovru.-Dušo onda se nemoj pristati vjenčati, samo ćeš biti ne sretna ako to ne ućiniš iz ljubavi. A još su ti dali rok do kraja mjeseca. Pa nisi im robinja.-rekla joj je Lizi. Kada sam ćuo da se mora vjenčati za njega do kraja mjeseca u meni se ponovno se probudio bijes. Umijesto da ga ostavo zbog toga što ju je ozljedio ona se još planira vjenčati za njega.

-Nikakvo vjenčanje ne dolazi u obzir!-Nisam se mogao kontrolirati i samo uletim u blagavaonicu. Na Kiarinom licu sam primjeti iznenađenost i znatiželju.

-Rafael što govoriš ti?-upita me Kiara.-Nakon onoga što si mi jućer rekla ne možeš se udati za njega.-govorio sam Kiari. Još uvijek su me obje gledale iznenađeno.-Molim te Kiara.-kažem joj. Šutila je. A njena šutnja me je trgala iznutra.-Rafael idemo se prošetati pa čemo razgovarati uzput.-kaže mi i krene a ja krenem za njom.

Hodali smo kroz šumu koja se je nalazila uz njihovu kuću.-Ja mislim da češ napraviti največu grešku udajuçi se za njega. Pa ti njega ni ne voliš.-kažem joj a ona se zaustavi i pogleda me u oči.-Da imaš pravo ne volim ga što više mrzim ga ali sve zbog njegove grubosti prema meni!-krenula se derati nije se mogla suzdržavati više. Morala je sve to izbaciti iz sebe. Počela je plakati. Stvarno joj je teško.-A što je najgore to me uopče ne boli toliko koliko me bole svađe sa tobom.-kaže.

Tom rečenicom mi je srce slomila.-Anđele...-uzdahnem i odmah je privučem u zagrljaj. Čvrsto sam je zagrlijo. Ovim zagrljajem sam stavio veto na nju. Branit ču je od bilo koga i bilo čega. Srce samo što mi ne iskoći zbog njezine blizine.-Ne mogu, moram se udati.-rekla je to brisajući suze i odgurujuvi se od mene.-Molim te nemoj pristati.-govorio sam. A zbog bijesa i nemoći oči su mi se punile suzama.-Što ako i ne pristanem? Zapravo pristat ću ali samo kako bih pobjegla od ovoga osječaja prema tebi.-kaže i otrči prema kući. Nemogu vjerovati ona osječa nešto prema meni. A ja budala mogao sam joj reći istinu o sebi kada sam imao priliku, a nisam. Dopustio sam sebi da je zavedem.

....

Vratila sam se u kuću.-Kiara ja i moj otac idemo na poslovni put stoga češ nam svoju odluku reći sutra.-rekao je Lovro vukuči putne torbe za sobom. Poljubio me je u čelo i izašao je.-Nadam se da nečeš se udati za moga sina, dovoljno si mu sranja priredila u životu.-
Rekla je njegova majka nakon što sam ispratila Lovru. Ništa ne kažem nego samo okrenem očima i odem u svoju sobu. Osječala sam dug prema Lovri samo zbog toga što me je uzeo pod svoje kada su moji udomitelji umrli.

Iz razmišljanja me trgne zvuk koji mi je dopirao s prozora. Pogledala sam i vidla sam Rafaela kako gađa kamenčićima moj prozor.-Što radiš ti?-upitam ga.-Anđele nemoj biti tužna. Ali ovo između nas ne bi funkcioniralo.-rekao je.

-Zašto to misliš?-upitam ga.-Ajde da se sutra nađemo i sve ti objasnim, ali upamti ovo što ću ti sada reči.-krenuo je govoriti.-Dakle nemoj zaboraviti da to što ti osječaš prema meni i ja osječam prema tebi.-rekao je. Krenula sam reći mu nešto no počela su se paliti svijetla iz sobe moje svekrve stoga je on odmah pobjegao.

Legla sam u krevet s mislima o Rafaelu. Jednostavno ga volim. Osječala sam veliku sreču oko srca. Stoga sam odlučila da se neću vjenčati. Makar nešto me mući. Nadam se da će se to riješiti našim razgovorom. Samo da ne bude ništa loše...