Crni leptire / PAUZIRANO

DRHTAJ DUŠE

Nenormalno drhtim dok hodam preko parkirališta u onom korzetu. Od nervoze i svog vrištanja sam zaboravila preskinuti se, jedini cilj mi je bio otići što dalje samo da više ne slušam Dorianove riječi kojima me uznemiravao. Kako može govoriti da sam njegova? Da me nitko osim njega ne smije gledati? Da plešem za njega? Koji vrag...

Glup je bio potez ovako pobjeći dok su vani temperature ispod nule, gotovo polugola. Željela sam otići što dalje od njega, ali nisam ni u tome uspjela kad čujem njegove korake iza sebe i kako izgovara moje ime.

"Odlazi! Zvat ću policiju!" Zaderem se dok cvokoćem zubima od hladnoće jer je nepodnošljiva. Izgledam grozno i znam što bi netko rekao da me vidi ovakvu kako hodam polugola.

"Laura, stani! Ne možeš ovakva hodati po mraku!"

"Mogu! Vidi da hodam!" Baš i ne mogu.

"Nosim tvoju odjeću za tobom zato stani. Bit ću kriv jer ćeš se prehladiti i imat ću obvezu brinuti se za tebe, a to zasigurno ne želiš, zar ne?" A k vragu!

U polumraku stanem i okrenem se prema njemu koji ne izgleda nimalo umorno ili kao da je trčao, a ja dahćem kao kojekakvi pas.

Bože, ne želim buljiti u njega jer osjećam koliko dobro izgleda ovako ozbiljan i stegnute čeljusti dok me gleda. U ruci zaista drži moju odjeću, nije lagao.

"Obuci moj sako i dođi sa mnom. Preskinut ćeš se u mom stanu, a onda te vodim doma." Zahtjeva glavom pokazujući prema jedinom autu na parkiralištu, crnom Mercedesu.

"Ne, idem se unutra obući, hvala na odjeći..." Zastanem u pokušaju da uzmem svoju odjeću, ali on jedino u mene baci sako na isti način na koji sam ga ja prije u njega bacila i naceri se poput nekog djeteta.

"Ako se ne pojaviš u mom autu za deset sekundi primit ću te i sam unijeti u njega."

"Zašto mi uporno naređuješ? Dovraga, ne shvaćam čemu to sve. Shvati da me ne zanimaš!" Uzdahnem ljuto, a i pomalo umorno od svoje dernjave zbog koje me grlo boli i reže.

"Razgovarat ćemo kad uđeš unutra."

"Ne želim."

Nisam se ni snašla, a već me uhvatio u svoje ruke i počeo me nositi u svoj auto bez obzira na odjeću koju je također imao u rukama. Baš je snažan. Ne, Laura, ne želiš ići s njime!

"A daj, Doriane!" Zaista sam preumorna da bih se derala na njega sada.

Glasno se smije dok me smješta na suvozačevo mjesto, dodaje mi moju odjeću, a potom i veže pojasom kao da ću nekamo pobjeći. Prije no što se odmakne od mene, stane zaista preblizu meni, opasno je bila mala udaljenost, namigne mi.

"Nisam silovatelj, otmičar niti bilo kakav zločinac. Samo sam čovjek koji ti želi pomoći."

S tim riječima zalupi vratima, a onda u nekoliko koraka se nađe na svom mjestu bez ikakvog pogleda na mene. Ušutjela sam jer bilo kakav pokušaj da se posvađam s njime ili nešto kažem uvijek bude njegov pobjeda, a moj poraz. U nekom drugom univerzumu pametnije bi bilo da se u uredu obučem, ali u svemiru gospodina Doriana, definitivno se moram oblačiti kod njega.

Nadam se da ću doći kući kako je i obećao.

"Tko te poslao?" Pitam ga odjednom čim se sjetim Rite, a onda za njom i Filipa koji je uvijek negdje u mračnoj strani moga mozga.

"Tko bi me poslao?"

Gleda me kao neku luđakinju dok se usiljeno smiješka vjerojatno misleći da zbijam šale s njim. Nikad ne bih zbijala šale s njime.

"Ne znam, daj mi ime."

"Da izmislim?" On se pravi glup ili što?

"Misliš da nije čudno to tvoje ponašanje? Način na koji mi se obraćaš ili ovo: vodiš me "kod sebe"!"

"Ali ozbiljno te vodim kod sebe..." Zbunjeno odvrati.

"Zašto?! Komotno se obučem tu pred tobom!"

"Iako bi to bilo divno radije te vodim kod sebe da se lijepo otuširaš, obučeš, popričamo kao ljudi o nečemu i do 22 sata si kod kuće."

"Ne trebam jebeni tuš! Samo mi reci tko te šalje!"

"Ja samog sebe šaljem ženo! Zašto si paranoična? Hej, u čemu je problem?"

K vragu, što ako sam zaista samo paranoična? Ne može me naći, Jan mi je sam obećao. Nemoj sad plakati, Laura. Ne sad pred Dorianom, njega se ovo ne tiče.

Ako zaista govori istinu, učini što ti kaže i bježi doma. Tu je kraj vaše konverzacije.

"Laura, pogledaj me." Naježim se kada se njegov veliki dlan nađe na mom golom bedru. Ta toplina od njegovih ruku me savršeno grije, paše mi.

Sporo podignem glavu prema njemu koji je upravo stao uz cestu kako bi obratio potpunu pozornost na mene. Baš mi sada treba još vremena s njim.

"U čemu je stvar? Zašto plačeš? Sigurna si ovdje, budi sigurna da ti ja ne želim zlo."

"Samo mi se nakupilo, nebitno." Pokušavam obrisati suze koje su se nakupile na mojim očima, smiriti se i da što prije pođem doma svojoj kćeri.

"Želiš nazvati doma da provjeriš Ritu?"

Sjeća se njenog imena? Pruži mi svoj mobitel bez riječi netremice me gledajući. Ne mogu vjerovati da mi je doslovno pročitao misli, imam potrebu zagrliti ga, ali neću. Nisam zaboravila situaciju u kojoj se nalazimo i ne želim odjednom ponašati se kao da je sve super.

Nazvala sam Tinu da provjerim, naravno, odmah se javila, rekla da Rita spava, nije ništa pitala, samo rekla da se pazim.

Vratila sam mu mobitel i tiho se zahvalila, a onda zamolila da krenemo.

"Stalno kad te vidim ti drhćeš. Daj obuci taj sako, nemoj ga samo držati u rukama." Ozbiljno kaže prstom upirući u mene.

Jest da mi je hladno, ali definitivno ne drhćem zbog toga. On je razlog svemu.

Poslušala sam ga naposljetku, jako mi se svidjela ta tkanina i miris. Spavala bih u njemu da mogu.

Nijednom otkako smo u pokretu nije me pogledao na onaj način kao kad sam plesala, sada me samo gledao ravno u oči, a to je bilo puno teže jer sam bila dekoncentrirana.

U tišini me poveo u lijepu sivu zgradu pridržavajući svoju ruku na dnu mojih leđa. Portir nas je pozdravio, nasmiješio se, a Dorian mu je uzvratio. Ja sam samo šutjela u svom sramu. Mogla sam osjetiti kako me taj čovjek u svojim mislima osuđuje.

Pritisnuo je gumb za predzadnji kat, a onda me pogledao kako stežem odjeću u rukama.

"Sve okej?"

"Da."

Ušli smo u lift kojem je bio neki mladi par, ali hvala Bogu, oni su odmah izašli van u prizemlju. Kada su se vrata zatvorila, Dorian se okrenuo prema meni i zakopčao dva gumba na sakou na "najkritičnijem" dijelu, pa mi pomaknuo kosu iza leđa.

"Hladno i dalje?"

"Da."

"Sad ćeš se ugrijati."

U dvadeset minuta me naveo da izmjenim svoje mišljenje o njemu deset puta, a bojim se da će se još i promijeniti. Ne želim da bude ovakav prema meni sada, sav nježan i brižljiv, imala sam jednog takvog i na kraju je ispao preljubnik i zlostavljač. Valjda je moja paranoja razumljiva, ne mogu vjerovati muškarcima, ne više.

"Ideš?" Izašao je iz lifta, a onda pružio ruku prema meni.

Ako ga više ne želim vidjeti onda je najbolje da budem kučka kakva i ja znam nekada biti.

"Da." Dlan mi je sam kliznuo u njegov kada mi se nevino nasmiješio.

Problem je nastao kada sam shvatila da ga želim ponovno vidjeti i bez ikakvog razloga, samo promatrati.