Crni leptire / PAUZIRANO

BAŠ TI VJERUJEM

Laura je jedna nestvarna žena, oduševljava me u svakom smislu. U meni se budi životinjski nagon da ju zaštitim, nešto je slomljeno u njenom pogledu. Očaran sam od trenutka kada sam ju vidio kako pleše, morao sam nešto poduzeti, a kakav sam ja, samopouzdanja mi ne manjka što se nje tiče.

Oduševljava me i njeno odupiranje ovome što se događa među nama. Trudi se sakriti da nešto ne osjeća prema meni, a pokreti, oči, tijelo, hod, sve ju otkriva.

Zgrožava me sama činjenica da ju netko gleda polugolu tjera me do ludila i najradije bih svakome tko ju pogleda razbio njušku, a nju čvrsto zagrlio i rekao da se osjeća sigurno uz mene. Ima me u šaci. Možda to ne zna, ali istina je. Strepim nad svakim trenom kad nisam pored nje, želim upravljati vremenom da svaki trenutak kada ju moram vidjeti dođe brže.

Nagledao sam se puno toga u svom životu, ali ovo je sasvim novo iskustvo za mene. Ni s Renatom nikada nije bilo ovako intenzivno.

I sam sam sebi obećao da ju ne puštam. Njoj je potreban mir, ja ću biti njen mir i spokoj.

„Kad ćeš ju ponovno dovesti?" Moja majčica znatiželjno pita preko slušalice dok se vozim u smjeru njenog stana. Nosim joj novac kao izgovor, a ionako ga treba kad više nigdje ne radi. I bolje je ovako. Nema šanse da joj više dopuštam da se eksponira drugim muškarcima.

„Dogovorit ćemo se već." Nacerim se pobjedonosno znajući da je nemoguće da Laura izbjegne susret s mojima ponovno. Mora se priviknuti na svoju novu obitelj. Barem se nadam da hoće.

„A i djevojčica je slatka."

„Da, posebna je." Anđeo mali. Pitam se koja je njihova priča, a koliko sam dosad vidio, nisam siguran hoću li dobiti odgovor na to pitanje.

„Nemoj prokockati ovu šansu, sine." Naglasi riječ "šansa" što me dovodi do zaključka da bi Lauru mogla ovdje vidjeti dugoročno.

Ne želim ju prisiljavati ni na što, ali ona je tvrd orah i moram biti uporan ako želim da mi vjeruje. Kriste, ne želim postati opsjednut njome.

Ma prekasno je.

„Ne brini, neću."

„I bolje ti je. Dovedi ju na večeru u subotu, tatin stari prijatelj će doći. Savršena prilika da se bolje upozna sa svima nama."

„Može, reći ću joj."

Ubrzo prekinem poziv kada shvatim da sam došao na svoje odredište. Sve u meni bubnja sto na sat, ni sam ne znam kako izdržavam biti hladan kad sam u sebi davno izgorio.

Najveći strah se krije u neznanju. Što ako zaista ništa ne osjeća prema meni i ako me moj osjećaj zaista vara? Nikada nisam nikoga ni na što silio, a gdje ću nju kad vidim koliko je krhka.

Stjerao sam ju u kut, ali dobronamjerno. Jednom će mi zahvaliti.

Još se i dalje smijem u sebi sjetivši se onog poljupca koji sam joj dao sinoć, bez razmišljanja. Sretan sam, a i užasnut time. Ja se nikada ni s kim ne ljubim.

Da sam barem ostao koji trenutak duže ostao da vidim njenu reakciju. I možda ju još jednom poljubio.

Pa dovraga! Doriane, koja si ti pičkica!

„Očekivala si me?" Ni pozdrav, ni ništa, odmah ju zadirkujem čim mi otvori vrata sva smušena i ležerno obučena. Nju ništa ne dotiče.

„Da... Uđi." Nasmije se kratko, pa me propusti ispred sebe kako bih ušao.

„Gdje su svi?" Pod svi mislim na Ritu i njenu prijateljicu. Samo da smo sami, samo da smo sami...

„Izašle su na sladoled." Odgovori mi iza leđa dok joj duboko disanje otkriva unutarnja previranja.

„Jesi li dobro?" Okrenem se prema njoj, a ona instinktivno zastane i pogleda u mene zbog čega joj u očima vidim žaljenje.

„Da, zašto?"

„Ne činiš se dobro. Znaš da mi sve možeš reći." Zabrinuto kažem ozbiljno misleći. Moram znati što joj prolazi tom tvrdom glavom, želim ući u njen mozak, ali nikako se ne mogu probiti.

„Samo sam umorna."

„Zašto si onda lagala?"

„Što sam lagala?"

„Rekla si da si dobro, a nisi." Priđem joj i ne mogu se suzdržati, a da ju ne prigrlim u svoj zagrljaj. Miriše tako dobro, prenosi svoju energiju na mene, a ja ju upijam kao spužva.

„Bit ću kad se naspavam."

„Idi odmori, a ja ću te čekati tu." Predložim odlučan da budem ovdje dok ne bude bolje jer ju ovakvu ne mogu gledati. Mrzim samog sebe jer joj ne mogu pomoći.

„Gdje ću sad ići spavati? Ne budi lud!" Mrmlja mi u rame spuštajući glavu u udubinu između mog vrata i ramena. Nadam se da ne osjeća trnce koji mi škakljaju tijelo.

„Ozbiljan sam. Ja ću pripaziti na stan."

„Izdržat ću do navečer. Jesi donio novac?"

Odvoji se od mene, ali mutno me promatra i ne mogu ništa dokučiti. Teško mi je čitati ju kad mi pred nos stavlja samo korice svoje knjige.

„Da, ostao mi je u autu." Namjerno, hm.

„Može ti ga netko ukrasti, jesi lud? Kako ga možeš tako ostaviti?" Namršti se gledajući me.

Bože, kako je slatka.

„Što se smiješ?"

„Slatka si." Na moje riječi se malo opusti, ali crveni obrazi govore da je i previše sramežljiva.

Tko bi rekao da ona ima dijete kad je i sama malo dijete...

"Čemu to sad?"

"Što?"

"Nemoj svaki trenutak pokušavati okrenuti situaciju u svoju korist. Ne padam na slatkorječitost."

"A na džentlmene? Ja sam džentlmen i pol." Smijem se.

"Ma jesi." Sarkastičnim tonom kaže gledajući u stranu.

"U čemu je problem, ljepotice? Vidiš da ja ne odustajem."

"Trebao bi jer ovo nema nade." Prstom pokaže na mene i sebe.

Kako znaš?

"Ima nade, ali ne dovoljno. Jedan nije dovoljan da se nada za dvoje."

"Možeš donijeti novac i otići?" Bezobrazno pita skrećući pogled.

Mrzim ovo odbijanje.

Nju želim još više. Jebiga.

"Ne mogu jer želim biti tu s tobom."

Ponovno ju prigrlim sebi kao prije nadajući se da će se opustiti, dati mi priliku da joj pokažem svoje pravo lice, dopustiti da joj priđem, ali zidovi oko nje su neprobojni.

"Možeš se boriti protiv mene, ali protiv osjećaja ne."

"Kakvih osjećaja?" Iznervirano pita dok joj se u glasu osjeća podrhtavanje koje je uvijek prisutno kada sam joj ovako blizu.

"Znaš ti dobro."

"Ti se igraš sa mnom, zar ne?"

"Naravno da ne."

"Baš ti vjerujem." Prasne stežući ruke oko moga vrata.

"Zašto onda pitaš?"

"Zanima me."

"Dobila si moj odgovor, sad ja čekam tvoj."

Ne zvao se ja Dorian ako mi danas ne prizna što osjeća.