Crni leptire / PAUZIRANO

ZAPALJIVA ATMOSFERA

Pogledom sam šarala po toj plavuši koja mi se nimalo nije svidjela zbog stvog stava i nastupa predamnom. Činilo se kao da ju ne dira što je Dorian mene predstavio kao svoju djevojku jer je ona uživala hvaleći se njegovim imenom.

Bilo bi sebično od mene govoriti da to nisam očekivala od njega i ljutiti se iz nekog razloga jer sam ja puno gora od njega. On se barem potrudio da mi kaže dok ja ni ne namjeravam svoju sramotu širiti dalje među druge ljude. Također, on je rastavljen, a ja sam i dalje u braku iako ne nosim prsten i ne živim s Filipom, ali uz njega me veže papir.

Na tren mi se učinilo da ju pokušava napraviti ljubomornom tako što me privlačio sebi, ali nisam bila u potpunosti sigurna što misliti o ovome.

Odahnula sam kada je primijetila da je nepoželjna, pa otišla od nas jer me samo punila nervozom i nagonom da kolutam očima na svaku njenu riječ.

"Bivša žena?" Trepnem okrenuvši glavu prema Dorianu čije lice bukti od vrućine dok ruku drži oko mojih ramena.

"Oprosti što si ovo morala slušati, žena zaista nekada zna biti naporna." Nekada? Ja bih rekla da je stalno dosadna, možda joj je hobi biti dosadna i monotona.

"Koliko ste bili u braku?" Koristim situaciju da barem neku novu informaciju o njemu saznam.

"Dvije godine, rastali smo se prije godinu dana." Odgovori tiho i nervozno dosežući čašu s alkoholom izbjegavajući moj pogled.

"Zašto?"

"Nije išlo." Skloni ruku s mene naslanjajući se na svoju stolicu.

"Što je sada? Bio si dobre volje prije nego što je došla ona." Pokušavam potaknuti neki razgovor jer mi tišina ne godi nimalo, čudna mi se jeza uvukla u žile.

"Ne podnosim ju." Prizna uz uzdah izvijajući usne u poluosmijeh dok svoj pogled prebacuje na mene.

"Shvaćam i zašto, ali očekujem da se oraspoložiš, ne mislim te zabavljati."

Nagne se prema meni tražeći da ponovim ono što sam prethodno rekla. Ne mogu dokučiti što se to krije u njegovim očima da ih ne mogu prestati promatrati... Bože, tako sam kontradiktorna! Drhtim pri svakom znaku da obraća pozornost na mene, a ujedno ne znam opisati tu notu u njemu koja me užasno izbacuje iz takta.

"Kako ti to mene zabavljaš, Laura? Nisam primijetio da se smijem." Skupi usne zaigrano me promatrajući.

"Imaš čast da pričam s tobom." Sklopim rečenicu na jadne jade suzdržavajući se od smijeha jer mi je ovo previše komično.

"Imam moć jednako koliko i čast."

"Ma kakvu moć?" Nadlaktim se.

"Priznajmo, ti ne bi sad bila ovdje i pravila mi društvo da ti nisam ponudio novac. Koliko god želio da si tu svojom voljom, znam da nisi."

"Shvaćaš li kako to zvuči?" Procijedim zbunjeno i u jednu ruku povrijeđeno iako je istinu rekao, ništa nije pogriješio.
"Ispadam kao da je novac sve čemu težim, a to uopće nije istina."

"Svjestan sam toga, ali ipak je novac jedina stvar koja nas povezuje u ovom trenutku." Slegne ramenima gledajući me skupljenih obrva. Odaje da se ni njemu ne sviđa kuda ovaj razgovor vodi, ali ipak nastavlja.

"Onda shvaćaš koliko si zapravo naporan?"

"Molim?"

"Ništa mi ne moli, ne misliš li da si previše dopuštaš s “Moja si!”, “Samo za moje oči” i tako dalje?"

Odjednom s opuštenog razgovora stvorila se svađa koja čini mi se uvijek započne na isti način, a bome i završi.

"Jesam ja kriv što me privlačiš i što hoću korak po korak napredovati s tobom, ne želim da se prepadneš. Jasno sam ti dao do znanja da ne puštam lako. Poštuj upornost."

Fascinira me način na koji ostaje opušten usprkos svim riječima koje mi uputi, gleda me kao da nije ništa krivo rekao i kao da je on uvijek u pravu.

Skupim šake smirujući se jer smo ipak u javnosti i da ne želim da drugi čuju ono o čemu razgovaramo.

"Meni je ovo samo posao, pravim ti društvo dok ne nađeš drugu zanimaciju, nemoj misliti da ovo nešto znači."

"Dobro, samo je posao, ali..." Iznenadno se ponovno nagne prema meni praveći dramatičnu stanku kako bi sabrao misli. "Kunem ti se da ti u jednom trenutku ovo neće biti samo posao. Past ćeš na mene koliko si duga i široka."

Lecnem se na njegove riječi i spore pokrete kojima jezikom prelazi preko usana usput se smiješeći.

"Želim doma."

"Tek smo došli prije pola sata." Prošla su dva sata, ali dobro...

"Svejedno, ne mogu ostati dugo."

Skrenem pogled s njega nadajući se da ću se nekako primiriti jer je nevjerojatno kako zbog njega moje emocije variraju, skaču poput žive.
"Ostat ćemo još neko vrijeme." Odluči skrenuvši pogled s mene. Krajičkom oka vidim kako masira sljepoočnice dok me neko vrijeme spremno ignorira. Smrknem se, možda je i bolje ovako.

Zašto sam uopće mislila da bismo mi mogli funkcionirati barem “poslovno”?

Kada bolje razmislim, bolje je doživjeti njegovo istovremeno privlačenje i odbijanje jer time jasnije vidim da se ne moram brinuti o svom osjećajima pošto su strogo fizičke prirode. Nisam bila imuna na njegov izgled, ali isto tako sada nisam ni na ponašanje koje doliči nekom klincu.

On je rastavljen čovjek koji je platio nekoj tamo ženi da mu glumi djevojku, pratnju, jer ju želi imati na oku i zaštititi. Nije li to smiješno?

"Znaš kako sam saznao za tebe?" Prekine rastuću tišinu među nama koja nas je sve više i više obavijala pržeći me pogledom. Ravnodušno okrenem glavu prema njemu.

"Kako?"

"Vidio sam te kroz prozor one zgrade u kojoj plešeš i ostao sam zadivljen tobom. Odlučio sam se okušati s tobom, makar sam te krivo procijenio, a i sama znaš da sada žalim zbog toga. Nisam znao što bi željela da se nađeš samnom, odbila si me iz prvog pokušaja, čudno sam se osjećao zbog toga."

"I što sad?" Jeza mi prolazi tijelom zbog toga što me svatko mogao gledati večerima kada sam plesala, a ne samo nužno on.

"Želim reći da sam tada znao što želim, a znam i sada. Želim tebe."

"To sam shvatila." Zakolutam očima.

"Želim da plešeš za mene večeras." Adamova jabučica mu se pomiče dok guta knedlu grlu netremice me gledajući.

"Ali želim poseban ples."

Znala sam što se podrazumijeva pod poseban, ali nisam mogla vjerovati da to zaista traži od mene.

"Ozbiljno to tražiš od mene?"

"To je najmanje što mogu tražiti od tebe, ljepotice, a čini se i jedino..."

Želiš poseban ples? I dobit ćeš ga, Doriane!