Crni leptire / PAUZIRANO

OKIDAČI SUMNJE

Koliko si spreman dati od sebe kako bi netko drugi bio sretan?

Ja sam spreman dati sve, ali samo za osobe koje u mom životu imaju neki značaj. Netko kao Laura. Ne mogu ju izbaciti iz glave ni u jednom trenutku, misao na nju i njenu sreću čini mene još veselijim. Ubio bih onoga koji ju je povrijedio, samog sebe bih pregazio, najteže je natjerati ju da mi se otvori i skine kamen sa srca.

Napokon je otvorila svoje srce za mene i dopustila mi da zakoračim u njen um, dotaknem ju bez povoda. Cerim se sam sebi cijeli dan, neprepoznatljiv sam svom šogoru koji me skupljenih obrva odmjerava, šutke procjenjuje. Čak i da me pita ne bih mu imao što za skrivati, zna moj razlog za sreću, znam ga i ja od našeg prvog susreta.

„Primi se posla!" Zapovijedim mu trudeći se zadržati superiorni stav i ozbiljnost tih nekoliko presudnih sekundi samo da mu skrenem pozornost sa sebe.

„Ti si mi zanimljiviji. Gledam te i gledam... Pokušavam shvatiti što je toliko zanimljivo u toj vazi s cvijećem da joj se toliko smiješ." Prstima miluje svoju bradu, ne prestaje me gledati.

„Moram nekome ili nečemu kad si ti dosadan." Igor je moj najbolji prijatelj od djetinjstva i ne bih mogao nikog drugog zamisliti uz svoju sestru, ma koliko god ih na početku nisam podržavao jer sam mislio da će ju povrijediti. Podcijenio sam ga, čak mi je i drago zbog toga.

„Ma tebi je samo Laura u glavi."

„A kako ti to znaš?"

„Upravo si mi potvrdio." Slegne ramenima.

„Ne, nisam."

„Braniš se, jesi."

„Znaš li koliko si u pravu?" Ozbiljno ga pitam, nagnem se prema njemu i uperim prstom. „110%."

„Nije moguće." Sarkastično odvrati.

„Neobičan je osjećaj stalno nekoga imati u mislima, postaneš ovisan o toj osobi." Ja kakav jesam lako se navučem na ljude, zavolim ih sa svim manama i vrlinama i trudim se zaštititi ih. To radim i s njome. Možda se njoj čini kao da ju opsjedam, ali brinem se za nju, to je jedino što činim.

„Ja najbolje znam." Znalački se nasmije Igor naslanjajući se na svoju tamnu kožnu stolicu.

„Ne uvlači mi se u dupe." Napomenem uz smiješak lišen stresa, bijesa ili nervoze.

„Samo tako pitam, ali što ti znaš o njoj?" Ozbiljno mi se obrati ne skrećući pogled s mene. Mogao bih se zamisliti nad tim pitanjem znajući da su njeni zidovi previsoki da bih ih prešao, ali nemam razloga da joj ne vjerujem ili da sumnjam u nju.

Jebeno sam rastresen od ovog osjećaja koji me lovi otkako smo prvi puta pričali, ali sada intenzivnije kad znam da nisam jedini koji nešto osjeća i tu moj posao pada u drugi plan. Sve pada u drugi plan pored nje.

„Znam dovoljno." Ili nedovoljno? Ne znam, ispričala mi je sve što sam htio, pokazala iskrene emocije.

„Zašto me tako nešto pitaš? Gotov si s ulizivanjem?"

„S ulizivanjem sam završio onog dana kada je tvoja seka pristala biti moja žena." Idiote, ime ti je Igor.

„Pitam jer ne znaš ništa, znaš da je otišla od dečka, tu je s prijateljicom, ali što je s obitelji? Rodbinom? Nije valjda sama na svijetu."

„Ima mene, to je dovoljno. Sad se vraćaj na posao."

„Ne shvaćaš me ozbiljno. Pitaj ju, ne možeš živjeti u neznanju."

„A što ti imaš toliko protiv nje?" Je mi obitelj, ali neću se ustručavati ako ću ga morati opaliti po glavi s nečime. Priča o njoj kao da zna sve, ali nema pojma ništa.

„Ništa, samo mi je sumnjiva." On mi je sumnjiviji od nje.

„Ne seri."

„Stari, imaš špijunsku tvrtku koja surađuje s državom, koliko je teško provjeriti jednu osobu?"

„Ponavljam, ne seri."
Nije da je ubila nekoga ili bila u zatvoru, Igor previše dramatizira.

. . . . . . . . . . . .

Jedan cijeli dan ju nisam vidio i jurim k njoj da ju vidim, ovaj put nemam razloga, samo ću se pojaviti nenajavljen. Čak i da me odbije mogu se izvući na posao. Smiješno je kako ja znam izmisliti sulude razloge samo da ne ode od mene. Valjda je to i sama već shvatila. Nadam se da nije jer onda sam u opasnosti da pobjegne. Ma kuda će bježat?

Čim mi otvori vrata čvrsto ju prigrlim sebi kao da ju godinama nisam osjetio, udahnem njen blaženi miris poput spasa koji ne dolazi samo tako i samog sebe opomenem da se moram suzdržati. Ne želim da me se prepadne, dovoljno je znati da je mislila da ju pratim kao neki otmičar.

Trudim se ne osvrtati na prošlost i sve što je bio, svatko je dobio ono što je trebao, nitko ju neće povrijediti.

„Nisam mislila da ćeš doći." Milo me gleda snenim očima kao da se tek probudila dok zatvaram vrata za sobom i gledam ju u cvjetnoj pidžami u kojoj izgleda poput malene djevojčice.

Dobro, već zvučim kao pedofil! Smiri se!

„Krivo si mislila. Nisam stigao prije." Nažalost.

„Onda sam imala slobodan dan." Našali se, ali meni to uopće ne zvuči kao šala. Ona kao da očekuje od mene da joj svakog trenutka pričam o svojim osjećajima prema njoj, non-stop traži potvrdu nečega što je odavno riješeno.

„Što je bilo?"

„Smeta mi to što radiš." Napet sam, ne znam trebam li joj nacrtati sve što joj govorim jer očito riječi nemaju nikakav utisak na nju.

„Ne shvaćam."

Priđem joj korak, dva trudeći se da me se ne prepadne. Mogu joj ponavljati svoje osjećaje, nemam problema s iskazivanjem istih, ali samo ako ta osoba shvaća moje emocije i po mogućnosti ih cijeni.

„Koliko puta moraš čuti od mene da ovo između nas nije posao i da me se nećeš riješiti? Trudim se oko tebe ali ti kao da to ne vidiš, to je sebično."

„Ali nisam tako mislila." Zbunjeno odvrati gledajući u pod. „Samo sam se šalila."

„A kako si mislila? Ponašaš se kao da sam te oteo i natjerao da me trpiš." Podigne glavu da mi se suprotstavi, ali položim prst na njene vrele usne i zaustavim ju u tom naumu. „Ništa ne govori. Nisam te oteo, sama si svojom voljom upustila se u sve ovo. Možda jesam neke stvari pogurao, ali trudio sam se."

„Samo sam se šalila, nisam mislila da ćeš me tako ozbiljno shvatiti." Slegne ramenima maknuvši moj prst sa svojih usana.

„Imam problema sa samopouzdanjem, nesiguran sam."

„Otkad to?" Počne se smijati.

„Otkad tebe poznajem, nesiguran sam u vezi tebe." To i jest istina. Kod drugih žena sam znao prepoznati da me žele, a kod nje ništa ne vidim, imam osjećaj kao da me mrzi.

„Ne čini mi se tako." Priđe mi kao da trenutak prije nije bila u nekom drugom svijetu u kojem sam ja najgori čovjek na svijetu, stane na prste i omota ruke oko moga vrata.

Dobro da nisam zacvilio koliko je to divan osjećaj bio, ali sve ostalo je radilo protiv mene.

„Mislim da sam se zaljubila u tebe." Nadam se da nisam umislio te riječi u svojoj glavi jer je toliko tiho rekla da nisam siguran što sam čuo.

Naslonim ju na zid najnježnije što mogu da ju ne povrijedim, trudim se da ju moji otkucaji srca ne prestraše i spreman sam pitati ju da mi ponovi.

„Čuo si me dobro: Zaljubljena sam u tebe." Ponovno šapne, ali ovaj put na moje uho i ostavi sitni poljubac na mom vratu.

„Napokon da sam uspio dobiti neku emociju od tebe ." Nacerim se osjećajući kako mi je srce veliko kao kuća dok pokušavam od nje izmamiti neku šansu za poljubac.

„Ne znam kako ti je uspjelo." Smušeno me gleda.

„Ma je, sad budi tiho i poljubi me." Nije joj dugo trebalo da me posluša i učinim se sretnijim nego što sam bio trenutak prije.

Negdje u kutku mog mozga vrtjele su se Igorove riječi, ali potisnuo sam ih znajući da joj mogu vjerovati. Jedino što želim jest usrećiti ju.