Arogantno savršenstvo #2

20. poglavlje

Da li je potrebno postavljati pitanja onda kad unapred već znaš odgovor ?
Da li je potrebno reći kako se osjećaš ako ti je srce na tvoje oči iskvarilo pod nogama ?
Da li je pametno voljeti kad znaš da te je taj osjećaj jednom već umalo ubio ? Dante je znao odgovore na svako od tih pitanja pa ipak nije mogao da odgovori na pitanje koje ga je mučilo jače od svih, a to je zašto je toj djevojci bilo potrebno da ga ubije dva puta u istom životu ?
Zar mu nije nanijela malo bola iz prvog pokušaja ?
Zar ga već nije dovoljno ranila, već se morala da vrati da mu zada taj poslednji udarac ?
Nije mu bilo jasno zašto se u svemu tome previše toga ne uklapa.
Kao da treba da složi jednu slagalicu a ima previše različitih dijelova koji pripadaju sasvim drugačijoj slici koju nije sposoban da predoči u glavi.
Previše toga mu je bilo konfuzno, ali samo je u jedno bio potpuno siguran, a to je da ova ranjena zver u grudima ne može tek tako da umre, ali može da otkrije koliko alkohola treba da je uspava.
Da bar na tren da smiri tu bol što razara, ili ako bude sreće zaspi, i sanja neku drugu stvarnost u kojoj se ništa od ovoga nije dogodilo.

****

Stajati ispred vrata na koja nikada ranije nisi trebao ni da pokucaš a sada nemaš hrabrosti da uđeš bilo je nevjerovatno teško.
Udar mnogobrojnih sjećanja je zapljusnuo u sekundi dok je pokušavala da skupi dovoljno hrabrosti i pokuca.
Da pokuca na vrata roditelja koji su je odbacili zbog činjenice da ih je po prvi put u svom životu obrukala izašavši iz okvira onoga što su oni smatrali doličnim.
I upravo u trenu u kojem se spremala da zvukom kucanja nadglasa zvuk svoga uspaničenog srca vrata se naglo otvoriše i ona se nađe oči u oči sa svojom majkom.
Pogled koji se zaustavio na njoj je pokazao više nego milion riječi koje je mogla da izgovori ali je bilo više nego jasno da je u potpunosti ostala bez riječi.
Prvo je bila iznenađena, a sekundu zatim kada je razaznala o kojoj ćerki je riječ, potpuno šokirana.
Gledala je u nju kao u duha, a onda su je suze koje su navirale toliko zaslijepile da je morala žurno da obriše oči kako bi se osigurala da prizor ispred nje ne nestane u sekundi.
Bila je toliko potresena da i prije nego su joj prvi jecaji izašli na slobodu, počela je da se trese cijelim svojim tijelom.
Za svo to vrijeme Barbara nije mogla da se pomjeri ni za milimetar, upijala je svaku njenu crtu lica i pokušavala da se obuzda da se potpuno ne raspadne, a onda je majka privukla u zagrljaj i obe počele da plaču tražeći utjehu u zagrljaju one druge.
Plakale su za propuštenim vremenom, pogrešnim odlukama i glupim ponosom koji se ispriječio ondje gdje ga nikada nije trebalo ni biti.

****

Kada bi neki filmski režiser pravio uvodni kadar u priču koja prikazuje ljubavno razočarenje i potpuno odsustvo vjere u neki popravak onda bi to izgledalo upravo ovako.
Popijene flaše vina, zatim jakog obojenog pića, kao i po koja rasuta kesica grickalica kao jedini izvor hranjivih materija leže na hrpi koja izgleda kao poprište zločina u kriminalističkim serijama.
Poslednja polupopijena flaša stoji u rukama plavokose doktorice koja sa tupim pogledom u daljinu mehanički pije i gleda prazno ispred sebe.
Toliko je zadubljena u misli da tek treće kucanje na vratima dopire do nje, a onda i glas jedine osobe koju bi željela da vidi, pa pilako ustaje da otvori.
Odgegala se do vrata brzinom lenjivca ukrštenog sa kornjačom, a onda je ugledala lice ispred sebe i shvatila da se nalaze u istom brodu.

-"Zar i ti sine Brute ?" - rekla je gledajući u Dantea koji je očito došao tražeći društvo za utjehu.

Izgledao je toliko slomljeno da se pitala kako je moguće da postoji neko ko izgleda gore čak i od nje, a ona je popila sve one flaše koje su ležale rasute iza nje kao počasna četa palih junaka u uzaludnoj borbi da pruže malo lažne utjehe.

-"Hej, pa zar je žurka već završena doktorice ?" - rekao je sa previše lažnog osmjeha, izbjegavajući pitanje na koje je znala da ne treba da traži odgovor.

-"Naravno da nije završena, vidiš da tek počinje ali samo ako u toj kesi nosiš alkohol, inače si na pogrešnom mjestu ako trebaš riječi utjehe."- rekla je na sve načine se trudeći da što manje zapliće jezikom iako je bilo očito da je previše pijana.

-"Meni ne treba utjeha, samo društvo za piće.
I osoba koja ovo veče neće da postavlja nikakva pitanja."

Nije bilo potrebno da sačeka njen odgovor, već je i prije nego je rečenicu izgovorio do kraja prošao pored nje i krenuo u smjeru njene dnevne sobe kao da je njegova.
To je bilo najdepresivnije moguće mjesto u tom momentu, ali izgleda da je njemu bilo i više nego dobro.
Valjda se tuga i bol lakše podnose u društvu. Ako je tako onda su oni bili najbolji izbor jedno za drugo u tom momentu.

****

Barbara je sjedila u dnevnoj sobi svojih roditelja i razgledala dom u kom je odrastla sada očima djevojke koja je u tom mjestu potpuni stranac.
Majka je sjedila preko puta nje i djelovalo je kao da pokušava da obuzda udove kako ne bi krenula da je zagrli opet i zagrljajem sputa da ne pobjegne nikuda.

Činilo se da ni jedna a ni druga ne zna kako da započne razgovor, a nekada nisu znale da prestanu sa pričom.
Barbara je ipak bila jača, pa je pročistila grlo i izustila jedinu moguću riječ koja je već godinama pekla.

-"Zašto ?"

Pitanje je bilo jasno i bez ostatka, zašto je bilo potpuno očigledno pitanje i držalo je dovoljno ljutnje, prekora i razočarenja da ništa više nije trebalo za reći.
Ali majka je gledala toliko tužno, da se pitala kako je moguće da ta ista osoba nije bila uz nju dok joj je bilo najteže, niti je pokušala da je potraži svo ovo vrijeme.

Ruke je lomila u krilu, ali je ipak uspjela da započne odgovor na pitanje koje je nju mučilo svake noći i svakog jutra.

-" Kada nas je Luka nazvao tog dana i rekao sve ono što si učinila bili smo šokirani, vjerovali smo da ti nikada ne bi učinila nešto takvo, ali ništa što bi rekli nije moglo da porekne realnost.
Od Luke smo saznali da veza sa tim mladićem nije trajala tako kratko, već da si je vodila paralelno, i da si tog momka samo iskorištavala.
Znaš i sama da je tvoj otac imao problema sa srcem i nikakvo uznemiravanje mu nije bilo preporučljivo, a kada je čuo o raskidu vjeridbe i cijeloj situaciji pozlilo mu je.
U tom trenutku sam bila toliko zabrinuta da bi mu dodatni stres samo još pogoršao stanje.
Zato sam kada smo dobili poziv iz bolnice o tvom udesu i kada su rekli da povrede nisu toliko ozbiljne, nisam smjela reći tvom ocu o tome.
Pozvala sam tvoju sestru i zamolila da ode u naše ime jer se u tom trenutku nismo se mogli pojaviti.

Tvoja sestra se vratila uplakana govoreći kako više ne želiš da čuješ za nas, da smo te izdali i da nismo tu za tebe.
Bilo mi je jasno da si razočarana i željela sam da ti dam vremena da ti se sve posloži u glavi.
Ali nakon toga smo dobili tvoje pismo u kom govoriš da odlaziš iz države, da te ne tražimo, ne zovemo i da ćeš nam se javiti kada budeš spremna.

I eto izgleda da je taj trenutak konačno stigao.

Oprosti ćerko, ali mislim da je moje pitanje potpuno isto kao tvoje.

"Zašto ?"

Barbara je ostala u potpunosti bez riječi, jer ovo što je upravo čula nije joj bilo rešenje na pitanja već upravo suprotno. Ovo ju je sam ostavilo u potpunoj magli.

A onda joj je pažnju privukla slika na komodi sa njene lijeve strane i osvjetlilo joj odgovor na sva njena pitanja.

Na slici je bio Luka, a pored njega sa zaljubljenim pogledom u očima je stajala ona.
Slika je bila skoro pa ista kao neke njene slike sa Lukom iz perioda njihove veze, samo na slici sa vjereničkim prstenom i zaljubljenim osmjehom nije stajala ona.

Stajala je osoba koja je definitivno bila odgovor na sva njena pitanja. Stajala je njena sestra Briana.

Znam sve, tako da je svako izvinjenje suvišno.
Želim da završim ovu priču zbog svih vas koji ste pratili, a svi koji su odustali i digli ruke od mene, žao mi je. Red bi bio da priče dovedem do kraja. Za sve vas koji ste još tu, hvala Vam.