Arogantno savršenstvo #2

5. poglavlje

Jutro nije bilo pretjerano prometno, ali zato sam ja bila u potpunosti hladna i ozbiljna.
Čekala sam da se naš dobro poznati klijent pojavi i naruči još jednu čašu viskija kao i svaki put do sada.

Ne znam koliko dugo sam ostala budna u krevetu razmišljajući na koji način bi trebala da iskoristim prednost toga da u meni ne prepoznaje mladu djevojku kojoj je uništio snove, i kolika bi zapravo bila satisfakcija vidjeti njegovo lice kada mu otkrijem tu činjenicu ali tek kada ga dovedem u tu tačku očaja u koju je on mene nemilosrdno bacio.

Nikada nisam bila osvetoljubiva osoba i razmišljala sam da li je zapravo moja želja da ga uništim ili da konačno dobijem neko objašnjenje na cjelokupnu misteriju oko toga.

Da li sam mu ja bila samo neka zabava i djevojka kojoj je čisto iz neke opklade ili šale odlučio da napravi pometnju u životu, ili se iza te priče krije nešto više, a što nikada nisam uspjela da otkrijem. Bila je ovo idealna prilika da otkrijem odgovore na pitanja koja su me predugo mučila, a ovaj put u igri sam imala prave karte, a on ovaj put nije ni svjestan da od samog početka je izgubio unapred u igri za koju je sigurno navikao da nikada ne gubi.

Duboko zamišljena nad odlukama koje sam sinoć donela, čistila sam šank, i tiho pjevušila u skladu sa tihom melodijom pjesme koja se čula iz zvučnika, kada me prenuo taj glas

- "Nisam vjerovao da ću vas ikada do sada da sretnem raspoloženu."

Nisam imala potrebe da podignem pogled da bi se uvjerila da je maleni miš upravo ušetao na vrata lokala.

Dobro, znam da je miš veoma pogrešno poređenje, ali iz razloga jer mu spremam klopku u koju treba postepeno da upadne a da toga ne bude svjestan moglo bi se reći da mu odgovara.

Podižem  pogled i prisilim se na jedan od naljepših osmjeha kako bi mu odgovorila direktno ga gledajući u oči :

-"Dešava se i to. Mada malo ređe."

Pogled koji sam usmjerila na njega se zamalo pokolebao kada sam ugledala taj predivni osmjeh koji mu se raširio licem, kao i naznake iznenađenja jer sam po prvi put pogledala direktno u njega, i to ne namrgođeno, već kao da sam samo njega očekivala da se pojavi i uljepša mi dan.

Mada je plan bio upravo takav. Samo sam njega očekivala cijelog jutra.

-" Ma da li je to moguće? Vi znate i da se osmjehujete ? Mislio sam da ste zaboravili kako se to radi. Izgleda da je danas moj srećan dan. " - rekao je, dok je čini se upijao svaku crtu mog lica.

-"Čime mogu još da vas ponudim, sem osmjehom, pošto ste evidentno jedina mušterija od jutros ? " - odgovorila sam i dalje ne skidajući osmjeh sa lica, kao da me izuzetno zabavlja njegovo društvo. Iako jedan mali dio mene nije baš bio siguran u to koliko je sve to zapravo gluma, a koliko mi zaista zapravo prija ta njegova blizina.

-"Možete li da mi napravite jednu kafu, ali jaku. I da nipošto ne mjenjate taj prekrasni osmjeh uobičajenom hladnoćom prema meni jer mislim da nakon što sam konačno vidio kako se osmjehujete ne bih podnio da se opet vratite na staro. " - rekao je sjedajući za uobičajeno mjesto za šankom, a onda sam konačno uočila da izgleda poprilično umorno.

Skinuo je sunčanice i mahinalno protrljao vrat, najedanput izgledajući premoreno, a već naredne sekunde se ispravio i navukao onaj ležerni osmjeh na lice, djelujući opušteno i veselo, kao da nema nijedan problem i brigu na pameti.

-" Kafu, zar vi pijete i nešto što ne sadrži alkohol ?" - odgovorila sam, praveči se šokirana, i pomalo uživajuči u tome da ga zezam na isti način kao i on mene.

-"Opa, touché ljepotice, danas si puna iznenađenja. Zanimljivo, nisam očekivao da će onako loše veče da započne ovako zanimljivim jutrom, dugujem ti zbog toga. Molim te, učini mi, i popij i ti nešto, kako bih barem još malo uživao u tvom društvu." 

Pažljivo sam ga pogledala, odvagujući odgovore na njegov predlog u glavi, kada se vrata otvoriše i u lokal udje grupa muškaraca koji se smjestiše u donji separe i on samo slegnu ramenima, dajući mi vremena da razmislim o njegovom predlogu još malo. Okrenula sam se i  uputila ka novim gostima razmišljajući o tome kako neko ko može bez razmišljanja da uništi nekoga, može da izgleda tako neodoljivo. A zatim sam prekorila samu sebe zbog tih misli, i obratila se novim mušterijama, da preuzmem njihove narudžbe.

Dobro je što sam mogla automatski da zapišem tačno sve narudžbe bez problema, jer moj mozak je i dalje razmišljao o muškarcu za šankom. Imao je nešto u sebi što je činilo posve nemogućom misiju da u njega gledam u potpunosti imuna na njegov šarm, jer je bukvalno isijavao nekom harizmom i energijom koja je ženski rod bukvalno privlačila kao magnet. Bio je svjestan svog izgleda i toga da je privlačan svakoj ženskoj osobi koju udostoji samo jednog svog prodornog pogleda, i bio je tako opušten i zadovoljan u svojoj koži da mu nije bilo teško da osvoji svaku koja bi mu privukla pažnju, pa ipak djelovao je zaista usamljeno.

Dođavola, opet razmišljam o njemu na način na koji ne zaslužuje. Neko ko je svjesno i  bezdušno uništio moj život ne zaslužuje saosjećanje i pažnju, a ipak čini se da mi je bilo preteško da ga gledam kao čudovište kada je otjlovljenje seksipila i savršenstva.

Tako razmišljajući stigla sam do šanka, i ne pogledavši ga nastavila da stavljam naručeno piće na tacnu, i pritom mu dajući odgovor na njegov prijedlog

-"Ne mogu da popijem ništa, hvala na pozivu, ali moram da radim. Ovo je period kada standardne mušterije svraćaju na piće."

I prije nego je dodao nešto na moje odbijanje, pogledala sam ga, direktno u oči, i izgovorila riječi koje su i mene samu iznenadile

-"Ali smjena mi završava u 16h."

Dugoooooo me nije bilo, ovo je smao mali nastavak na priču sa kojom sam odavno stala, ne znam da li i dalje ima zainteresovanih za čitanje ili ne ? Da li je vrijeme da se vratim svojim pričama :) ???