Arogantno savršenstvo #2

26. Poglavlje

Doktorica je lezala nemirno se okrećući u snu.
Srce joj je lupalo u snažnim otkucajima i znoj joj je orosio čelo dok se borila sa snovima koji su joj donijeli osjećaj bespomoćnosti i tjeskobe.

A onda je kao zvono spasa zvuk telefona trgao iz sna.

Alkohol joj je već odavno ispario iz sistema, a i da nije, otrijeznio bi je pogled na ime pozivatelja na zaslonu.
Pisalo je hitna pomoć.

Znala je da je u pitanju nešto veoma ozbiljno jer je inače ne bi pozivali kada je bila na odsustvu pošto su uvijek imali dovoljno doktora da se postaraju za hitne slučajeve.

Javila se ne sačekavši ni drugo zvono, ali nije stigla reći ni ono "halo" u znak javljanja, glas sa druge strane je već zasuo informacijama

-"Doktorice, dođite najbrže što možete do prijemne za hitne slučajeve, pitanje je života ili smrti, i potrebna nam je sva moguća pomoć !"

U sekundi se potpuno razbudila i prebacila na profesionalni razgovor, apsolutno spremna da za pacijente uloži cijelu sebe.

-"Šta je u pitanju ??"

-"Ubodna rana u predjelu abdomena, promjera tri centimetra.
Pacijent u nesvjesnom stanju.
Znatan gubitak krvi.
Otkucaji srca veoma niski."

-"Odmah stižem."

I sekundu zatim, dodala je prije prekida veze.

"Pozovite i načelnika, on je jedan od naših najboljih hirurga,
i biće nam potrebna i njegova pomoć za taj slučaj."

Ma koliko je mrzilo to da kaže, nesuglasice je potrebno ostaviti po strani u ovakvim situacijama, i nije joj bio problem da se nosi sa tim.

Ali ono što nije očekivala su riječi koje je začula sa druge strane.
-"Doktorice nažalost to nije moguće."

-"Zašto ?"-upitala je iznenađena tim odgovorom.

-"Zato jer je naš pacijent upravo on, Luka Mayer, naš načelnik klinike."

Lidiji je od šoka telefon iskliznio kroz prste i ispustila ga je na pod.
Srce joj se steglo na način na koji se činilo da je fizička bol prosta tričarija spram ubijajućim osjećajem krvarećeg srca.

A onda joj se razum uključio i u narednoj sekundi se otrijeznila i vratila u realnost.
Svaki tren je bitan kada je život na tankoj niti, a taj idot ne može da je napusti prije nego što mu očita bukvicu za debilno ponašanje prema njoj.
A posebno ne prije nego što mu kaže sve ono što je trebala a pustila ga je da ode bez da je išta od toga rekla.

-"O, ne, Luka Mayer, nećeš se tek tako lako izvući.
Nećeš pa makar ja išla do zlatnih kapija, istih onih gdje se duše rastaju sa tijelom, ali ima da te vratim ovamo.

Ne možeš biti toliko sebičan pa da se predaš na prvoj prepreci.

Ima da te vratim, pa makar ti nakon toga čitala najgoru bukvicu u životu, ali ne dopuštam ti da ikuda mrdneš, a posebno ne iz mog života."

****

Barbara je drhtala cijelim tijelom, i mada je tokom cijele vožnje bila uzdrmana, blizina tog muškarca joj je pružala utjehu.

Rekao joj je da će sve biti ok, i više se nije oglašavao.
Samo je u toku vožnje bacao pogled ka njoj i ona je znala da je zabrinut, i da saosjeća njen bol.

Stezala je usne koje su drhale, i gutala je riječi i pitanja kojih se plašila da izgovori.

Bojala se da ako izgovori naglas ono što je njena sestra zapravo uradila, težina i stvarnost svega toga će se sručiti na nju u punoj svojoj težini.