Arogantno savršenstvo #2

30. Poglavlje

Kakav bi nam bio život kada bi znali kakva nas sudbina čeka ?
Kada bi znali na kojim životnim raskrsnicama skrenuti i kada i šta učiniti kako bi nas život doveo do te tačke ispisane na papirima naše sudbine.

Šta bi bili spremni rizikovati i učiniti kako bi bili srećni, i šta bi pristali istrpiti kako bi nam život donio ono najljepše što negdje čeka samo na nas.

Barbara se to pitala dok je čekala da se njen princ pojavi, i časti je obećanom hranom, koja joj je sudeći po zavijanju njenog stomaka definitivno bila potrebna.

A onda ga je ugledala kako joj ide u susret, sada u savremenijoj odjeći, ali nije ništa manje djelovao poput princa dok joj je prilazio.

Zanimljivo je bilo što joj je nedostajala ona bijela košulja koja se savršeno uklopila sa pregibima njegovih mišića i koja je dovodila do silovite potrebe da je potrga sa njega.
Pitala se šta je radio u toj odjeći, sa tom neodoljivom publikom, ali nije ni progovorila, a on joj se smješeći dok je prilazio već dao odgovor

-"Moj prijatelj Abraham već dugo godina volontira čitajući u bolnici na dječijem odjelu. A ja sam odabrao da mu pomognem, pa za potrebe volonterskog udruženja za siročiće često obavljam potrebne zadatke.

Danas su trebali princa, a eto srećom sudbina je znala da taj isti princ treba i princezu."

Njegova blizina je bila dovoljna da zaboravi i svoje ime, i dan, i mjesec i godinu, a taj osmjeh koji mu je krasio lice nije ni najmanje pomagao.
Željela je da mu se baci u naručje i nadoknadi sve trenutke koje su izgubili, ali sve što je uspjela bilo je da se nasmješi i klimne glavom.

A onda se taj izdajnički stomak oglasio, i on je pitao da li bi joj više odgovarao restoran ili da idu do njega kako bi joj on mogao nešto da skuva.
Nije joj trebalo dugo da se odluči za tu drugu opciju.

Barbara se pitala kako može da bude toliko hladnokrvan i da ne osjeća to namagnetisano polje između njih koje je prijetilo da eksplodira ako se uskoro ne dodirnu. Kako je mogao da se drži podalje od nje kad je ona samo o tome i mogla da razmišlja.
I baš kada su stigli u njegov stan, i kada se ponovo prisjetila svih onih momenata koji su imali na tom mjestu pogled joj je susreo njegov i znala je da isto misle.

A onda je on opsovao, i naredne sekunde je pribio uz zid, obrušavajući se na njene usne gladan od želje i potrebe za njom.

A to je bila glad koju su prvu trebali da zadovolje.

****

Nije svaki poljubac isti.

Postoje poljupci koji su samo fizički dodir usana koje se dotaknu, i ne izazovu ništa unutar tebe.

A postoje i oni drugi poljupci, koji učine mnogo više od susreta tih nježnih i istraživačkih dodira usni na usne.

Postoje oni poljupci koji dodirnu najnježniji dio tvog bića i probude sva ona uspavana čula unutar tebe za koja nisi ni znao da mogu da se probude, a posebno ne tako lako.

Poljupci mogu biti strastveni, emotivni, nježni, vatreni, intimni, mogu biti puni želje, zahtjeva, požude i potrebe.

Mogu da te uzdrmaju, potresu, probude, očaraju, zavedu, ali isto tako mogu i da te unište.

Mogu da ti pokažu potpuno novi pojam poljupca i da ti dokažu da sve do tog trenutka i tačno tog momenta nisi ni znao kako se ljubi i šta taj intimni dodir može da učini od čovjeka.

Barbara je upravo mislila o tome dok je Dante ljubio kao da im život ovisi o tome, i kao da želi da je uvjeri da nije besramno poželjeti da muškarcu kažeš da je uspio da ti samo tim postupkom pokaže koliko te želi i koliko zapravo ti želiš njega.