Naravno! Naravno,naravno,naravno! Kome drugome nego meni?! A zašto i ne?! Evo, sjedim sada u čekaonici kod zubara i ponijela sam te sa sobom, prokleta bilježnice. Da, danas sam trebala ići van s curama. Ok, možda još i hoću, ali to nije poanta. Moram ti napisati kakve sam ja proklete sreće i eto drago mi je da sam te povela sa sobom jer je ispred mene desetero ljudi. Od tih deset šest je klinaca i znam da ću ovdje provesti pola dana.
Dakle. Probudim se ja negdje oko pola četiri ujutro. Žedna sam kao deva, a istovremeno mi se piški toliko da jedva dišem. Ustajem iz kreveta i šuljam se da ne probudim supruga. Naravno, ne palim svjetlo ni u sobi, ni u hodniku. Mislim, zašto i bi? Kupaonica je dva metra od naše spavaće. Hodam tiho i nekako sam si čak i ponosna što ne ispuštam ikakav zvuk, a u mislima samo vizija mene na školjci. Od jednom mi kroz stopalo probode takva neopisiva bol da mi se upali svjetlo, ali ono u glavi. Čak nisam ni zakoračila punom težinom na vražju Lego kocku. I tako, kako sam u panici pokušavala umanjiti štetu, zakoračila sam na mačji krevet. Toliko sam se prepala da sam nagazila na mačku da sam zagrizla dovoljno jako da mi se odlomi komad sjekutića. Srećom, mačketina je zaspala negdje drugdje, ali moj zub jebeno nije. Kad sam obavila nuždu i otišla do kuhinje popiti vode, e tad sam shvatila kolika je šteta. Na prvi gutljaj kao da se ona vražja bol sa stopala preselila u zub.
Vratila sam se spavati, ali me svako malo budila sve jača zubobolja. Maloga sam ostavila kod jedine normalne susjede i evo me ovdje u prokletoj čekaonici. Tebe sam uzela preventivno. I dobro da jesam. Ne pišem ti jer me boli zub i jer moram petak popodne provesti čekaonici da me prokleti zubar izmrcvari i nabije mi nove traume. Ne piše ti jer me boli. Ne pišem ti čak ni zato što je velika šansa da ću morati odgoditi izlazak s curama. Pišem ti je ne mogu vjerovati dokle seže ljudska glupost.
Nasuprot mene sjedi stariji par i pričaju s mamom jednog od klinaca. Vidi se aviona da je supruga glava obitelji, a muž fino sjedi sa strane i bulji u pod. Pričaju tako dvije žene i jednostavno nisam mogla ne čuti ih. A bome ti mogu reći da shvaćam i zašto je žena glava obitelji. Znači, razgovor ide ovako:
„Ovaj moj si je slomio zub."
„Ajaooo. Pa kako?"
„Nije bitno kako! Bitno je što je nakon toga napravio."
„Što?"
„Slomio je zub i pokušao ga je zalijepiti natrag super-ljepilom."
Obje pogledaju tipa i nastavljaju.
„Ali nije ni to najgluplja stvar."
„Dobro, pa što još?"
„Nakon što ga je uspio zalijepiti, shvatio je da ga je zalijepio na krivu stranu. Ali i TO nije sve."
„Dobro, susjed, pa što vam je bilo na pameti?" mlađa žena uputi lik pitanje koje je ustvari fino prikrilo činjenicu da želi vrištati od smijeha. On i dalje tiho bulji u pod i prevrće nešto po prstima.
„Ne,ne. Nakon što je heroj shvatio da je zalijepio zub naopačke, otišao je po kliješta!"
„Po kliješta?!"
„Je,je. I uspio je odlomiti on taj naopačke zalijepljeni zub. I evo nas ovdje. Jel' tak, dragi?"
Tu sam se isključila iz prisluškivanja, izvadila tebe i počela pisati. Jebo' te, pa jel' moguće da na ovome svijetu postoje takve kreature. Pazi, on je odlučio biti sam svoj majstor zubar. I sad baš gledam...lik između prstiju prevrće slomljeni komad zuba. Misli da će mu ga zubar bolje zalijepiti?!
Ok, samo sam ti to za sad morala napisati. Bolje da tebi napišem nego da ih sve skupa stjeram tamo di sunce ne sije. Nadam se da je za danas to sve. I jako se prokleto nadam da ću večeras napokon moći cugati kao da mi je ponovno 18 godina. Nisam od kad se mali rodio.
