Bilježnice moja...ma mrš u tri... ostat ću tiho! Znam da je kasno, ali ako ovo sad ne napišem netko će jebat' ježa. Doslovno. Krenimo mi ispočetka.
Kako je moj biznis krenuo bogovski, eto, možemo si priuštiti i godišnji kak' Bog zapovijeda. Jebi' ga, istjerivalo se vragova i demona, može se sad utjerati i Štefica u more. I poznavajući svoju divnu obitelj, mamicu im njihovu, odlučila sam iznajmiti fino jedan bungalov. Malo skuplje, al' neka. Zaslužili smo. Barem sam ja tako mislila.
Krenuli ti mi na put u srijedu, jer, kao, neće biti gužva. Nakrcao Blaž auto večer prije polaska ko' da smo Česi u osamdesetima. Rekoh, Blaž, ne seri, ima se-može se. Bacaj tu vreću krumpira van iz gepeka i paštete iz torbe za pelene. Pobacao Blaž to van, ja nam spakirala gače, čarape i ručnike. Naravno tri paketa prve pomoći su obavezna oprema kad smo mi, mamicu nam našu munjenu, u pitanju. I eto, digli se mi uredno u četiri ujutro. Potrpali klince koji su još spavali u sjedalice, i krenuli. Sat vremena kasnije se Blaž sjeti da je doma u kuhinji ostavio novčanik...u novčaniku naravno-vozačka. Sva vražja sreća da smo prošli već prve naplatne, pa smo morali ko' zadnji kreteni (kakvi i jesmo) raditi pun krug, jedne naplatne-okret-drugi smjer naplatne, i moliti krunicu da nas policija ne zaustavi.
Krenuli mi drugi puta na more u samo par sati. Vani polako sunce izlazi. Mir. Tišina. Čak mi se na trenutak vratilo vrijeme kad smo Blaž i ja još ko' zaljubljeni balavci ovako išli na more, pa nam je to svitanje bilo najdivnija stvar na svijetu. Ma, romantika da se usereš od miline. Nema nas ni Marisol. I tako, put putujemo kad od jednom mala pali sirenu. Sirena je njezin plač, samo da znaš. I da, kći mi zvuči ko' sirena dobrovoljnog vatrogasnog društva kad opizdi u nedjeljno podne. Budi se mala-budi se i mali, naravno. Ona plače, on cendra da mu se kaki (šok i prokleta nevjerica). Ništa. Ode romantika u tri krasne. Stajemo na prvom odmorištu.
Promatram oko nas i vidim ljude u istom govnu. Tablice svih vrsta i podvrsta i izmoreni starci i cmizdrava djeca sa svih strana ovog komada svijeta. A,da, i dva Marisol para koji nas s klincima gledaju kao pošasti, a mi njih s podsmijehom jer će se i oni kad tad zajebati kao i mi.
Nahranim malu, Blaž maloga odvede na wc. Presvlačim maloj pelenu. Buljim u nebo. Rastežem se. Evo ti moja dva heroja tako iza ugla gdje je mala trgovina uz benzinsku. Mali trči prema meni i nešto nosi u rukama, a Blažu iz daljine na licu vidim "A, jebiga, oprosti." I, aj me pitaj što je mali dobio! Pitaj! Jebenog jednoroga na napuhavanje. I to ne bilo kakvog. Onog najvećeg na kojemu se naslikavaju guzate Instagramuše. Luftić-jednorog toliko velik da bi te na njemu pustili i u Valhalu. Mali (naravno) želi da mu to odmah napuhnemo. Ne u ovoj situaciji ne postoji. Objašnjavamo mu da je to nemoguća misija. Da nemamo gdje staviti prokletog jednoroga. Deset minuta kasnije mali vrišti ko' manijak. Nalemala bi ga po dupetu, al' ne smijem. Plavi telefoni i to. Ništa, vadi Blaž iz gepeka špagu i dva "pauka". Napuhavamo jebenog jednoroga i vežemo ga za krov auta. Krećemo dalje.
Dolazimo do bungalova oko podne. Sunce već prži ko' mutavo. Izlazimo van. a ono-jednorog mrtav. Kroz prokleto čelo mu probodena grana masline koju smo zakačili prije kilometar. Srećom, mali nije baš najbistriji. On si je fino pokupio ostatke jednoroga i grleći ispuhanu plastiku otišao do bungalova. Sunce mamino, nadam se da će odrasti u pametnog muškarca i da nikad neće morati kupovati lutke na napuhavanje. Jer ovo je tužno.
Dan prvi-sve prošlo ok. Naravno, to je alarm za neku kolosalnu pizdariju koja slijedi. Ne može svemir da ne vrati.
Dan drugi, Blaž se upoznao s Rusima koji rentaju bungalov do našeg. No, i dalje je sve ok.
Dan treći. Današnji dan. E Svemire, kujo prokleta, gdje da počnem uopće?! Digli se mi, Blaž stao na lijevu nogu i od jutra prigovara. Mali je nakon tri dana (TRI) shvatio da je jednorog mrtav, mamicu mu ispuhanu. Otišlo oni kupovati novog dolje u grad. Ja stavila malecku da spava i krenula raditi ručak. Kad od jednom dreka za popizditi. Izlazim van spremna nekome okinut šamar, kad ono, stari talijan psuje sve svece svih vremena na materinjem jeziku. Pod lijevom mu rukom bijela perzijska mačka koja mu je zarila kandže u mlohavu cicu. U desnoj cipela boje proljeva koja nišani metu ispred. Meta? Neka lokalna mačketina kojoj se dopala talijanska perzijska damica. Lutalica sikće na Talijana, Talijan na nju. Bacim ja polupun tetrapak soka, pogodim pored lutalice-lutalica ode. Jebi' ga, gađala sam Talijana, al mi nikad nije išlo to gađanje.
Vraća se Blaž s malim. Ljut ko' pas. Naravno, nema prokletog rezervnog jednoroga. Al' u kupili izolir traku i sad treba servisirati ovoga kojeg smo smaknuli par dana prije. Ručamo, jednorog je napuhan ručnom pumpom, uzimamo ručnike kad od jednom dreka. Cajke trešte ko' da sutra ne postoji. Izlazimo van, kad ono- pun auto nekih lokalnih dripaca koji jebu majku nekoj tamo desetoj ekipi dva bungalova iznad nas. Pokupimo se na plažu.
Eto, na plaži je igrom slučaja ove godine Blaž stao na ježa. Haha. I nije mu bilo drago što se smijem ko' budala, pa se pokupio sam u bungalov. Premotajmo sad šest i pol sati kasnije. Upravo sjedim na terasi bungalova. Mali se kotrlja po jednorogu. Mala spava ko' top. A ja? Ja pišem i gledam Blaža kako se kotrlja po grmu lavande ko' kukac balegar kad nađe devino govno. Da, Blaž i tri Rusa. I galon rakije.
I znaš što? Neka. Samo nek se on meni fino još malo bolje napije. Ujutro ću mu za mamurluk skuhati kuhana jaja i otvoriti toplu pivu. Možda bacim i okladu sama sa sobom hoće li prije bljuvati il srat...il će biti biatlon.
