Moje ime je Štefica i što je meni ovo trebalo? Kad sam bila trudna prvi puta, sve je djelovalo nekako jednostavnije. Možda sam luda, ali bilježnice moja draga, ovo nije normalno. Najgore je to da se ne vidi da sam trudna i svi misle da sam prosvirala na živce. Idem ti ja tako jučer u trgovinu i stanem između polica s grahom i kiselim krastavcima. Stojim, a u glavu samo da se ne čuju cvrčci. Mali mi se drži za nogu i on bi da ja njega tako nosim. A jedino što želim je namlatiti ga po guzici i pojesti sve te krastavce i grah koji bulje u mene kao prostitutke u novčanik. Uzimam teglu krastavaca i počnem tuliti kao kišna godina. Zašto? Eto, jer sam zaboravila po što sam došla u trgovinu. Žena na kasi me gleda po okom. Šuti. Uzima novce od mene kao da uzima posrane gaće. Odlazimo doma uz moje grcanje i zavijanje od maloga koji je povrijeđen jer nije dobio čokoladicu.
Dolazimo doma, otvaram krastavce, pojedem pola teglice. Mali ganja prokletu mačketinu po kući. Ona sikće, on ju tjera u kut. Mislim si, hajde, daj ga opizdi po nosu da barem malo mira imam od vas. I želja mi se ostvari. Samo što nisam razmišljala o tome da će mali opet tuliti kao vuk na mjesečinu. Cuclam krastavce, gledam mačketinu kako se ponosno nasrala nasred radne površine i malog koji urliče. E, i onda se sjetim! Krenula sam u trgovinu po meso za ručak. Ništa, smirim maloga, pospremim krastavce, pakiram nas u auto i natrag trgovinu. Blagajnica me gleda pod okom.
Strateški izbjegavam police s krastavcima i grahom i krećem kroz red u kojem su čajevi i kave. Zaustavljam se kod kave i shvatim da sam umorna ko pas. Zurim u neku šarenu ambalažu čaja od šipka dok mali već grize maleni paketić instantice. Nalupam maloga po guzici i evo jebenih cvrčaka. Po što sam došla? Po kavu? Okrećem se oko svoje osi i evo opet suza. Opet tulimo i ja i mali. Hodam kroz redove i ne mogu se sjetiti po što sam došla. Uzimam prokletu kavu, odlazim na blagajnu, žena mi se nasmije, ali i dalje me gleda kao da imamo kugu.
Dolazimo doma po drugi puta. Vadim krastavce i doživim prosvjetljenje. Prokleto meso! Bijesna, smjestim maloga ispred Tv-a i vadim papir. Na njega zapisujem velikim tiskanim slovima: MESO! Vratim se u dnevni, maloga nema. Gdje je?! On fino čuči iza fotelje i kenja dok mu mačketina liže guzicu. Mali se smije, ja opet plačem. Čistim govno, čistim maloga, pospremam nas u auto i pravac u trgovinu. Ulazimo unutra, a blagajnica otvara usta i odmah ih zatvori. Dolazim opet do kave i sjetim se da sam ostavila popis na kojem eto, jebi ga, piše samo meso, doma nasred stola. Ta me činjenica raspizdi do te granice da počnem vrištati na frižider s mlijekom. Uzimam dva sladoleda. Jedan dajem malome, jedan jedem kao kreten. Okrenem se i iza polica vidim prodavačicu kako hoda za nama ko' prokleta ninja. Uzimam meso i odlazimo na blagajnu. Mali je poderao omot od sladoleda tako da blagajnica ne može očitati barkod. Odmjeravamo se pogledima kao da će svakog trena jedna skočiti preko kase i početi kopati oči onoj drugoj. Platim. Odlazimo iz trgovine.
Stavljam meso i stavljam ga na krov auta dok malog pakiram u sjedalicu. Zvoni mi mobitel. Tko zove? Svekrvopija.
„Bok, Štefi. Kako si?"
Marš ti fino u rodno mjesto. „Dobro sam. Što trebate?"
„Znaš, mislila sam si da mi dovedeš malo unuka. Da si možeš na miru srediti kuću."
Mislim si, vražju mater ti želiš meni njega skinuti s leđa. Garantiram da je opet nešto zasrala, posvađala se sa svekrom i sad traži živi zid. Ali iskreno, zaboli me. „Evo. Baš smo u blizini. Sad vam ga dovedem."
Znam, nemajka sam, ali trebam mira. Sjedam u auto sretna i vozim maloga kod svekrvopije. Pogledale smo se pod okom, ali sa smiješkom. Odbijam popiti kavu jer, kao, ne smijem u trudnoći. Odlazim doma. Prolazim kroz vrata i prokleta mačketina bježi van. Neka. Dolazim u kuhinju i evo prokletih cvrčaka. Nešto me kopka. Što sam zaboravila?! Pogledam na stol i ugledam ceduljicu.Jebeno meso! Trčim van, pogledam na krov i shvatim da ga nema. Psujem kao kočijaš i pokazujem srednji prst susjedi koja proviruje iza živice. Sjedam u auto i krećem prema trgovini. I naravno, tamo, na samom izlazu iz parkirališta, evo ti mojeg mesa. Nasred prokletog betona. Spljošteno kao palačinke. Plačem. Ulazim u trgovinu u suzama.
„Gospođo, što trebate?!" blagajnica je već nervozna, ali ne više od mene. Marširam do hladnjače, uzimam meso, bacam ga na blagajnu. I znaš što, bilježnice moja?! Nemam novčanik! Da! Ostavila sam ga na prokletom stolu u kuhinji. Izlazim van i plačem cijelim putem do doma. Parkiram ispred kuće i evo ti meni Blaža s pitanjem.
„Bok, mala. Došao sam na ručak. Što imamo danas?"
„Šnicle."
„Super." On sav sretan.
„Ali ne doma, dragi."
Gleda on mene u čudu.
„Fino sjedni u auto i idi do trgovine. Ako požuriš, možda ne zagore na jebenom asfaltu."
Odlazim u kuću plačući kao malo dijete. Blaž ništa ne pita i odlazi odakle je došao.
Pa jebem ti šnicle.
