Kad pogledam u prošlost,
u svo to proživljeno djetinjstvo,
tisuće slika mi prođe pred očima,
čujem majčin zvonki glas,
očeve korake i škripu starih vrata,
i pitam se, hoću li se ikada vratiti,
hoće li i oni biti tamo da me zagrle,
ali, nešto me podsjeti da ću vidjeti samo praznu kuću,
punu uspomena i sjećanja na njih,
i nešto me stegne u grlu vjerojatno knedla kao nagovještaj tuge,
drhtave ruke krenu prema obrazu spremne obrisati suzu.
