Čudno je dijeliti zidove između ljudi,
živjeti sa tišinom na usnama,
kakva smo mi to biti bića,
što nam vrijedi život u takvom domu,
prođemo pored živog čovjeka,
i već ga smatramo mrtvacem,
tko nam je oduzeo pravo da se osvrnemo,
da bukom pobijedimo tišinu,
tko nama je rekao da postavimo zid,
a, pritom zabranio da ga razbijemo,
zar, da tako očuvamo mir,
samo zbog ponosa koji ničemu ne služi,
zašto neprestano spominjemo prošlost,
kad bi trebala biti konačno iz nas,
mjesto da dijelimo ljubav nesebično i iskreno,
mi se predajemo mržnji i ogorčenosti,
ma, tko smo mi da drugim sudimo za prošlost,
kad smo jednako krivi kao i oni.
