Stariji

Poglavlje 2.

Sjela sam u kafić kako bi popila nešto jako, trebao mi je šamar da me trgne, no i činjenica da je tata jednako je djelovala, ako ne i jače.

Neko vrijeme sam provela ondje razbijajući glavu time kako je krenulo dobro- donekle dobro, a završilo neslavno kao i većinu puta u mom slučaju.

Bila sam magnet za gluposti i propale veze. Čim je postalo malo dublje i zahtjevnije dobila bi nogu.

Uzela sam račun kako bi platila no konobar je rekao da je već plačeno.

Pogledala sam ga, pušio je na terasi, a sin mu nije bio tu. Odlučim otići do njega i reći da piće nije u redu i da se ispričavam za ono maloprije.

'Oprostite'- okrene se povlačeći dim koji pusti meni u lice.
Taj čin je bio nevjerojatno erotičan. Pogotovo u mom mozgu koji je to sve sporo procesuirao. U slow motionu.

'Došla sam se zahvaliti na piću i ispričati za ono maločas u...'

'Zašto se ispričavaš kada bi, da ti se pruži prilika, ponovno to učinila?'- pita dok gasi cigaretu pa usmjeri pogled na moj.

Ne bi. Ondje nisam znala da je oženjen, sada... to je drugačija stvar.

'Ja... ne bi...'- mrmljam nerazumljivo dok buljim u njegovu izbočinu na vratu koja se pomjera gore-dolje kako pije svoje piće.

Priđe mi bliže i okrene tako da bi njegova pozadina bila vidljiva iz kafića dok mene skriva svojim ogromnim tijelom. Nadvije se iznad dok ja uživam u mirisu dima, peperminta i njegova parfema. Taj miris... o Bože, tako je opojan.

Spusti usne iznad mojih i lagano ih očeše. Već i to je bilo dovoljno da probudi glad u meni.

Primim ga za vrat i spojim usne sa mojima. Jezikom razdvoji zube dok neumorno rukama istražuje moje tijelo podižiću poljubac na neku drugu, svemirsku, meni ne znanu razinu. No pratim ga, dajem cijelu sebe u taj jebeni poljubac, jer mi prija... jer želim da nikad ne prestane taj divlji, seksualnošću nabijeni poljubac.

Posiše donju usnu dok se lagano razdvaja od mene.
U glavi mi pulsira dok pratim njegove usne koje se miču. Priča li on to nešto?

Zatresem glavom kako bi se izvukla iz ovog bunila.

'Jesi dobro?'- pita sa prikrivenim smijehom.

Zamalo sam izgubila kontrolu nad sobom, naravno da nisam!

'Jesam li potvrdio svoju teoriju?'

Nasmijem se iako mi nije do smijeha. Nije mi jasno što me tjera k njemu, čista potreba ili pak to što je zabranjen?

Zazvoni mu mobitel, a ja to iskoristim za bijeg. Bijeg koji mi je sada jedini spas.

'Gđice Moore'- dovikne i pokaže konobaru da me zaustavi. Ljutito ga pogledam na što on samo slegne ramenima i u svoju obranu kaže...
'On je šef'.

Ne preostaje mi ništa drugo nego pričekati da vidim što želi.

'Idete?'- kimnem glavom još pod utjecajem poljupca sa terase.

'Dođite, odvesti ću vas gdje god želite'- primi moji ruku pa me izvede van do auta.

Ne, ne želim to.

'Mislim da nije pametno'- napokon razum izađe iz tame u koju ga je požuda ugurala.

Nasmiješi se znalački.

'Ne brinite se, biti ću dobar, evo obećajem da vas neću dirati'- pošali se dok mi otvara vrata.

Ona racionalana i pametna ja vrišti ne radi to, dok ona druga, ne baš tako pametna polovica preuzima svu kontrolu.