Stariji

Poglavlje 1.

Prokleta trava i proklete štikle! Prokleti Avan koji me zvao na roštilj!
Ugh!

Bjesnila sam u sebi dok sam čekala red kod ortopeda usput se diveći svojoj glupoći. Izvukla sam rendgenski snimak noge i okretala ga svakako nebi li sama zaključila je li pukla, napukla ili samo uganuta.
Kako nisam uspjela otkriti što je razočarano sam puhnula u prazno pogledavši oko sebe. 20-ak ljudi, mahom staraca čekalo je također red razgovarajući kako je prošla čija operacija kuka.
Krasno.
Od dosade sam i sama počela slušati, sve dok se nije začulo otvaranje vrata.

'Evo ga'- bakice su šaputale misleći kako se doktor napokon udostojio doći. Piše da radi od devet, a sad je pola jedanaest i on još nikoga nije pregledao.

Pratila sam putanju njihova pogleda i iznenadila se reakciji kada su shvatile da nije on.

Nasmiješila sam se koliko sam god mogla. Ovakav komad muškarca već dugo nisam vidjela.

Bilo je očito da je stariji, no njegov držanje, oblačenje, izgled pobijali su tu činjenicu.

Kada je shvatio da buljim izvadio je mobitel i nešto čačkao.

Odjednom mi ovo čekanje više nije bilo dosadno.

Automatski su mi oči poletjele na prste. Na desnoj je imao udubljenje od prstena, ali ga nije bilo. Ni na jednoj ruci.

U sebi sam radila trostruki salto.

'Oprostite?'- medicinska sestra me potapše po ramenu.

'Hm?'- promrmljam i dalje prateći gospodina savršenog.

'Možete li se molim vas pomaknuti na drugo slobodno mjesto, gospođa ne može stajati na nogama...'

Bez razmišljanja ustanem i pustim ju da sjednem, a onda shvatim da više slobodnog mjesta nema. Izigrana sam, kvragu! Pa i ja imam zamotanu nogu, zar ne vide???

Ljutito razbarušim kosu trudeći se ne gledati u baku koja mi je smjestila.

Pomaknem se sa strane i naslonim na zid no kao da im nije bilo dosta poguraju me u ćošak kako bi izredali bolničke pacijente. Šepajući tako okrznula sam ga namjerno i pravila da nisam ništa napravila.

Kada sam se napokon smjestila primjetila sam da me gleda, ne samo gleda... nego promatra, upija. Znate taj pogled, jednostavno ga osjetite.
Ustao je kako bi starcu ustupio mjesto pa se progurao nekoliko koraka dalje od mene.

U toj gužvi jasno sam osjetila taj naboj, pogotovo kada je skinuo jaknicu i prebacio je preko ruke, puštajući mojoj mašti da se igra sa njegovim razvijenim rukama i košuljom koja mu je savršeno pristajala.

Moje maštarije je prekinuo doktor pozdravljajući sve. Nije bio sam, došao je sa dvojicom kolega, valjda su mu sestre javile kolika je gužva.

Prvo su riješili bolničke pacijente, pa invalide i djecu, zatim su prešli na nas obične smrtnike.

Nadala sam se da ću brzo doći na red, no nisam, ostala sam među zadnjih troje, zajedno sa njime. Okolnosti je dodatno zagrijao kada je otkopčao košulju na nekoliko gumbića.

Od silne nervoze i uzbuđenosti morala sam na wc koji je bio na kraju hodnika, baš negdje gdje je on sjedio. Čuvši kako je sestra prozvala neku bakicu bila sam sigurna da neću propustiti red pa sam jurnula kako bi se olakšala.

Perući ruke osjetila sam korake iza sebe misleći da je neka pacijentica, jer tko bi drugi bio u ženskom zahodu?

'Što je to u tebi?'- muški glas mi šapne u kosu.

Nemoćna da išta kažem okrenem se i susretnem sa njime. Ruke mi se paraliziraju, a oči usmjere u njegovo prelijepo obrijano lice.

'Nevjerojatno me privlačiš'- kaže prije nego me poljubi, muški, čvrsto.

Jedva dođem do daha od silnog adrenalina dok on to sve sa smješkom promatra.

Želim mu reći nešto, fascinirati ga nečime no ne mogu, nijema sam.

Mogu ga samo gledati i prepustiti mu se.

'Gospođice Moore'- netko pokuca na vrata.

'Stižem'- drhtavim glasom viknem.

'Doktor vas čeka'

Okrenem se kako bi popravila kosu i kratko ga pogledala. Imao je nedefiniran izraz lica dok mu je pogled bio na mome tijelu.

'Ovaj... moram...'- pokušam sastaviti rečenicu bez prekida no ne uspijevam.

Otvori vrata dajući mi do znanja da shvaća što sam željela reći.

Na pregledu doktor utvrdi da  je noga samo malo natučena i da nema potrebe za langetom, gipsom i ostalim pomagalima. Zahvalim mu se pa izađem propuštajući starca koji je slijedeći na redu unutra.

Čekaonica je skoro prazna. Ostao je još on i jedna gospođa.

Padne mi na pamet da ga pričekam, no to bi bilo tako očajno i glupo.

Krenem van, no ono što čujem u pozadini zaustavi me.

'Hej tata'- dječak od kojih 15-ak godina uzvikne.

Tata??? Mozak mi vrisne dok ga tijelo odbija poslušati da se pokrene.

Nekako se uspijem izvući van i stanem se lupati po glavi. Bože, koja sam ja budala. Neviđena!

Evogaaac! Prvi dio je tu.
Javljajte dojmove! 😁
Da, Henry Cavill glumi našeg fatalnog muškarca. 😍
Ly, Proud-Mom 💙