•Adelaide• A.Rebić

•10•

•Adelaide•

Spremala sam se za posao dok sam tu i tamo pogledavala prema mobitelu.

Ništa se nije pojavljivalo osim nekih nepročitanih mailova.

Zašto je odjednom nestao?

Čekala sam poruku od antipaticnog ali je nestao nakon moje zadnje poruke.
Možda nije ni pogledao jos poruku?
Možda ima posla?

Pokupila sam stvari pozdravljajući Emmu te sam napokon krenula prema azilu.

Nisam htjela ići taxijem jer sam imala sasvim dovoljno vremena za šetnju a i vrijeme je bilo lijepo.

"Dobar dan" poprilično dobrim njemačkim izgovorom, uljudno sam pozdravila jednu od veterinarki na ulazu u azil i ona je klimnula glavom u znak pozdrava ali je onda zastala.

"Ade,čekaj" odjednom je došla do mene te naslonila svoj dlan na moje rame.

Nije mi bilo čudno jer je ona bila jako druželjubljiva osoba i nekako draga i uvijek bi se ovako ponašala.

Bilo mi je samo čudno jer je Njemica i one su većinom hladne a ona je bila baš topla osoba.

"Reci" nasmijala sam se kratko očekujući opet neku od priča o nekom psu. Iako sam ih ja neizmjerno voljela,ona je bila luda za njima.

I par puta mi je čak govorila kako neće nikad imat djecu jer postoje psi o da će se uvijek brinuti samo o njima.

"Ovaj.." zastala je na sekundu
"Tražio te neki.." odjednom se zamislila kao da se ne može sjetiti.

"Tko?" Znatiželjno sam ju upitala iako sam odmah pomislila da je Leon došao.

Hvala Bogu pa smo se pomirili odmah onaj isti dan jer se stvarno nisam htjela svađati s njim zbog Ante.

"Leon?" Upitala sam ju kad sam vidjela da se ona neće sigurno sjetiti ali je onda ona odmahnula glavom

"Nije on" rekla je te se udarila rukom od čelo.
"Rekao je da treba popričati s tobom" promrljala je a ja sam ju sada zbunjeno gledala. Tko me uopće može tražiti a pogotovo ovdje?

"Pa gdje je?" Pogledala sam u nju

"Zvao te na telefon od azila" rekla je i malo se odmaknula od mene.

"U redu,provjerit ću" krenula sam prema uredu a ona je nastavila svojim putem.

Ušla sam unutra te sam krenula provjeriti broj koji me zvao ali me škripa vrata prekinula u tome.

Podignula sam pogled i ugledala sam Antu ispred sebe.

Šta on radi ovdje?

"Šta ti radiš ovdje?" Upitala sam ga oštro a zatim sam pogledala prema psu kojeg je držao u naručju.

"Je li mu nešto bilo?" Odmah sam pogledala prema njemu i sada mi je ton glasa bio puno blaži. Koliko god nisam htjela vidjeti Antu,ne mogu ga istjerati ako je doveo psa.

"Ne znam,cvili cijeli dan. Poslali su me ovdje" okrenuo se zabrinuto oko sebe a zatim pogledao u mene i jasno me odmjeravajući. Danas sam bila našminkana i kosa mi je bila ispeglana. Vjerujem da sam opet drugačija nego prošlih nekoliko puta kada me vidio.

"Preuzet ću ga" pročistila sam grlo te sam se približila na par koraka kako bi uzela Snuleta iz njegovih ruku.

Dalo se primjetiti koliko smo napeti i jedno i drugo. Toliko neriješenih stvari ima među nama da je čudno vidjeti ga a ne pitati ništa od toga.

Prije par godina ne bi mogla vjerovat da ćemo se susresti i da će sve proći,pa koliko toliko,mirno.

Nekako sam se uspjela sabrati i uzeti Snuleta te ga staviti na stol kako bi vidjela o čemu se radi s njim.

"Noga mu je još pod bolovima,vjerojatno je to razlog" rekla sam nakon što sam mu pogledala šapu koja je bila slomljena.

"Dat ću mu injekciju i morat će ostat tu još barem pola sata a onda ga možeš odvest" promrljala sam vadeći injekciju koju sam mu trebala dati.

Ante je klimnuo glavom te nastavio gledat u mene.

Jedina stvar koja mi nije bila jasna je zašto je on došao ovdje?

Pored toliko veterinara u gradu on je došao ovdje iako ovo i nije samo veterinarska radnja.

"U redu" promrljao je nakon nekoliko sekunda tišine. Očito nije primjetio da sam vidjela njegovo klimanje glavom.

Ja sam duboko uzdahnula te sam dala injekciju Snuletu a zatim ga ostavila na krevetu kako bi ona počela djelovati. Iskreno sam se bojala sada ovih pola sata i samo sam se nadala da će on otići negdje i doći po njega za pola sata.

"Ante?" okrenula sam se prema njemu. Jednostavno sam ga morala pitati iako se nisam htjela vraćati na sve.

Zašto je on uopće morao shvatiti tko sam ja?

Zašto nismo mogli jednostavno živjeti ne znajući jedno za drugo kao i proteklih godina?

"Hm?" Promrljao je s nekim poluosmjehom na licu.

Možda ga je zabavljalo to što sam ja ovoliko smetena iako ne znam razlog svoje zbunjenosti.

"Zašto si došao ovdje?" Pogledala sam ravno u njegove plave oči na trenutak zaklapajući svoje.

Imao je prodoran pogled koji je tako teško izdržati,pogotovo kad ih u potpunosti izbaciš iz svoje glave i opet ugledaš nakon dugo vremena.

"Zato" kratko je rekao i slegnuo ramenima probližavajući se korak bliže meni

Njegov odgovor me u potpunosti zbunio. A ja sam bila još nervoznija.

"Zašto?" Upitala sam ga ponovno skrivajući svoju nervozu.

Zašto sam ovoliko nervozna zbog osobe koja je samo prošlost u mom životu?

"Zato,Adelaide" nasmijao se i potpuno se približio meni. Stajao je koračić ispred mene i moja nervoza se samo povećavala.

Duboko sam udahnula kako bi se smirila te sam na trenutak zatvorila oči.

Ponovno čuti kako on izgovara moje ime budi neke davne uspomene i to nikako nije dobro.

Ne bi se trebala prisjećati svega toga.

Otvorila sam oči i sada sam vidjela i njegovu glavu toliko blizu mojoj.

Svoju ruku je stavio na jedan moj obraz lagano sklanjajući kosu s njega i kaćeći ju za moje uho.

Teško sam progutala sam pljuvačku dok sam šokirano zurila u njega. Nisam se mogla pomaknuti od nekog stanja šoka u koje sam došla.

Zar je sve to samo zato što je on ovako blizu mene?

Mogla sam čuti svoje duboko disanje i mogla sam osjetiti svoju nervozu svuda oko sebe.

"Z-zašto" promucala sam tiho ponovno ponavljajući isto pitanje.

'Zato' jednostavno nije dovoljan odgovor.

Ante me još jednom pogledao u oči i zatim brzo prislonio svoje usne na moje ostavljajući me još više pod šokom.

~~~
Nadam se da vam se sviđa.
I nadam se da ovo sve ima smisla.

Nastavak će ne znam kad xD.

Imala sam sada neki sastanak za sudce pa sam putem kući pisala.

Sutra mi je opet trenig tako da vjerojatno ništa od nastavka.

Eventualno u petak ako ne odem u grad 😂

Voli vas Ana❤