Milimetri [✔]

3. "Doviđenja tvrdoglavice"

"Davina, gdje su mi ključevi od auta?" Upitam Davinu, moju djevojku koja se trenutno nalazila pod tušem.

"U mojoj torbi. Možeš li danas opet pješke do teretane ljubavi, morala bih ja do grada i treba mi auto?"

"Kada ti misliš uzeti sebi svoje auto?" Odvarim joj već iznerviran. Ovo je peti put u sedmici kako moram pješke do teretane zbog nje.

"Čim nađem pogodno auto koje mi se bude svidjelo. Molim te ljubavi, strpi se!"

Odpuhnem ljutito te odlazim u spavaću sobu da se presvučem u trenerku i majicu. Navlačim na sebe kožnu jaknu te uzimam mobitel da vidim svoj današnji plan. Pogledom sam lutao kroz spisak pa mi stane na ime Dijana.

Ha! Danas će biti zabavno je opet nervirati i gledati kako se znoji.

"Ljubavi nisi još otišao?"

"Nisam", odvratim mirno pa se okrenem čim osjetim miris lavande koja me pomalo gušila u prsima. Davina je previše profinjena cura po mome ukusu. Zašto sam sa njom? To ni sebi samome ne mogu objasniti. Volio sam je, počeli smo hodati na početku fakulteta, ali godinama kasnije ta ljubav je počela da blijedi zbog njenih promjena ponašanja iz godine u godinu. Nije više ista, promjenula se od one predivne djevojke u jednu u nizu drugih što se doređuju, hvale se materijalnim stvarima i slično. Za to krivim njenu drugaricu Kate koju ni po koju cijenu ne da.

"Hoćeš da ti spremim nešto za pojesti prije nego odeš?"

"Ne treba, sad sam svakako planirao krenuti ili ću zakasniti."

"Ali ti inače kreneš za pola sata, imaš još vremena", protivi se i sumnjikavo me pogleda velikim plavim očima.

"Da, jer idem autom, ali pošto tebi treba moram ranije krenuti", odbrusim i izmaknem se od nje. Čujem odpuhanje od nje što izignorišem pa krenem izaći iz stana.

Hladan vjetar mi zajapuri lice pa odlučim se lagano trčati do teretane da se zagrijem. Za manje od dvadeset minuta sam stigao i ušao unutra. Tamo već zapazim zgodnu zlatokosu okrenuta mi leđima. Skinem svoju duksericu i objesim je kod drugih jakni te se javim da sam stigao.

Prilazim joj laganim koracima sa leđa i nakašljem se kad sam joj bio dovoljno blizu. Podskoči i okrene se. Njen zbunjeni plavi pogled me ostavi malo bez riječi. Imala je predivnu nijansu plave boje koja se činila kao nemirni potok u blizini cvijetne livade na proljetnome jutru. Tako snažna, plava boja koja je imala svoje tamnije nijanse su me hipnotizirale na sekundu.

Odjevena u sportske tajice crne boje i širokoj prozračnoj majici izgledala je opušteno. Duga zlatna kosa sa crvenim pod tonom je svezana u čvrsti konjski rep. Još uvijek me gledala u oči, samo što je sad već poprimila bijesni pogled jer sam je odmjeravao.

"Dobro jutro Dijana, spremne za današnji kardio?" Upitam jako dobre volje, iako sam prije svega pola sata želio poklati svakoga ko mi je na put stajao.

"Jutro, možemo početi?" Odvrati mi nestrpljivo dok je u rukama držala flašu sa vodom koju je nervozno prevrtala po ruci.

"Naravno, neće se salo samo od sebe topiti", namignem joj namjerno provocirajući. Iskre su joj iz očiju iskakale i vidim kako se u njoj budi zvjerska strana spremna da me razapne bez ikakvog premišljanja.

Nije ona bila nešto posebno ugojena, zapravo je imala odličnu liniju, tu i tamo je bilo viška, ali se nije dalo ni primjetiti kada je zračila samopouzdanjem.

Odveo sam je do jednog praznog kutka i davao joj prve vježbe. Uživao sam u pogledu pa sam se naslonio od zid i posmatrao je dok me ona ubilački pogledala svaki put kada je imala mogućnost.

Prošlo je četrdeset i pet minuta, sjela je iscrpljeno na pod i izvila svoj vrat, licem prema plafonu dok je hvatala zraka.

"Možeš li mi dodati vodu?" Upitala je pa sam samo klimnuo glavom i pružio joj flašu. Čučnuo sam naspram nje i gledao kako otpija vodu do zadnje kapi.

"Danas si bila odlična, ako nastavimo ovim tempom uskoro će se moći vidjeti jako veliki rezultati", govorim joj samouvjereno. Bila je uporna i u vraga, tako tvrdoglava. Ne poznajem je ni sedmicu dana, ali već znam da je jako vatrena u bilo kojem pogledu što mi se svidjelo, ali i nije. Nisam volio kada žene dolaze tjerati svoj inat i silu, ali kod nje je to bilo drugačije. Ona nije tjerala bez razloga, bila je korektna.

"Odlično", pomrmlja i još jednom zabaci glavu unazad.

"Vidimo se za dva dana u isto vrijeme", ustajem se i pružam joj ruku da se ustane. Gledala je u moju ruku kao da je nešto svemirsko, pa okrenula glavu i sama se podignula na noge.

Odmahnuo sam glavom i nasmijao se tome. Tvrdoglava je još uvijek.

"Doviđenja Eliote", kaže brzo i uzima stvari te izađe iz sobe. Gledam za njom i još uvijek sa osmijehom na licu zbog njene tvrdoglavosti pomrmljam tiho:

"Doviđenja tvrdoglavice."

A/N

Kako vam se čine nastavci?

Trebam li šta ubrzati, dodati, promjenuti? Slobodno pišite kritike ukoliko ih imate 😁