Milimetri [✔]

14. Nenajavljeni gost

Petak. Konačno. Završila sam sa svojom smjenom tačno u osam navečer. Spremila sam se i krenula kući sa taksijem sretna radujući se mirnom ostatku noći i opuštajućem vikendom.

Kada sam stigla do stana otključam ga i palim svijetlo, a onda mi vrisak izađe iz usana kada barem pet osoba skoči ispred mene i poviknu "Iznenađenje!".

Suzanne me prilazi grliti snažno, odmah iza nje još dvije djevojke sa kojima sam također jako bliska. Tu su bili i moji muški prijatelji. Felix i Eric.

"Čemu ovo?" Upitam još uvijek se pitajući da li mi je rođendan ipak u julu, a ne u novembru.

"Slavimo tvoj samostalni život!" Kaže veselo Suzanne zajedno sa ostalima potvrđivajući. Još uvijek zbunjena dozvolim Suzanne da me odvede do dnevnog dok su Rosalie i Amanda donijeli tortu, a Felix i Eric šampanjac.

Nisam ih više ništa pitala, psihvatila sam ovu zabavu unatoč tome što mi još uvijek ništa zapravo nije bilo jasno, ali dobro. Pustili su moje omiljene pjesme dok sam nam otkidala tortu, sipali smo šampanjac i prepustili zabavi. Da mi je bilo prelijepo malo je reći. Nisam se presvukla, a niti me bilo briga. Vikend me sutra čekao tako da mi je bilo sasvim svejedno u kom izdanju da ustanem.

Počeli smo da plešemo, a čaša za čašom se donasipala sa luksuznim i skupocijenim šampanjcem slatkastog ukusa. Smijali smo se Ericovim plesom, a Felixovim očajničkim pjevanjem i pridružili im se.

Ova noć je slutila na dobru zabavu i uživala sam u tome svaku sekundu.

Pa barem sam to mislila.

Zvono na vratima se oglasilo pa smo utišali muziku. Pomišljala sam da je komšiluk prijavio buku policiji pa sam im rekla da utihnu dok sam prilazila vratima. Suzanne je išla iza mene unatoč tome što sam joj govorila da nije potrebno.

Otvaram vrata i ono što me dočeka me šokira. Ili bolje rečeno ko me dočeka.

Eliot je naslonjen od štok vrata stojao u kožnoj jakni, bijeloj majici i crnim hlačama. Njegova ugalj crna kosa koja se stapala sa noćnim ambijentom je bila razbarušena, a arogantne i zavodljive zelene oči su me bacale u druge dimenzije. Još uvijek ne razrađujući činjenicu da je stojao pred vratima čujem Suzanne kako ga priziva u kuću. Prostreljim je pogledom ne shvatajući zašto to radi iako je znala da je on taj zbog koga nisam dvije sedmice izlazila iz stana.

Eliot je prošao pored mene pružajući Suzanne kesu sa miloštom koju je ona za mene odnijela u kuhinju. Još sam par sekundi stojala sa otvorenim vratima u stanu, a onda ih zatvorila i okrenula se susretivši se sa 10 radoznalih očiju uperenih u mene. Sviju sam pojedinačno pogledala, zadržavajući se posebno kod Eliota.

Ležerno je sjedio na sofi gledajući me ili tačnije se izrazavajući gutajući me pogledom. Kao zvijer koja posmatra svoj plijen posmatrao me gladno i požudno. Ne mogu da vjerujem da se usudio doći u MOJ stan, još manje mogu da povjerujem da je Suzanne njega pozvala U MOJ STAN!!

Okrećem se prema kuhinji i žustrim hodom krenem prema tamo dok se u pozadini ponovo muzika pojačava. Suzanne je nešto radila na radnom stolu ni ne primjetivši moj dolazak. Hvatam je pod ruku i okrenem naglo prema sebi dok je u meni kuhao bijes i zbunjenost, a pored toga i očaj jer ga moram sad gledati uprkos tome što je u mom stanu.

"Reci mi samo zašto?" Nisam imala snage se raspravljati sa njom, ali bila sam u očaju  što mi je to uradila iza leđa. Ova zabava je samo bila dio plana i to sam tek sad shvatila.

"Moraš se sa njim suočiti i riješiti sve jednom zauvijek", kaže uvjerljivim tonom dok me gledala zelenim očima.

"Mi smo to bili riješili, zašto si ga morala zvati?"

"Niste, mi ćemo još malo ostati i idemo, a ti tada riješi što za riješiti ima", i time izađe iz kuhinje ostavljajući me samu.

Željela sam da vrištim na sav glas. Dovraga, željela sam da sve pirazbijem u stanu, da počupam kosu sa glave i plačem u očaju zbog svega.

Ali umjesto toga se saberem i izađem iz kuhinje u dnevni i pravim se da je sve savršeno iako je svako u prostoriji shvatio, a posebice Eliot da je ovo sve samo ne u savršenom redu.

Nastavili smo da slavimo ili sam ja pokušavala nastaviti slaviti, ali njegov me pogled spriječavao da se opustim. Umjesto toga sam željela da ga ubijem, ma da ga izljubim od muke.

Prošlo je jedanaest sati, a vrijeme kao da je postala vječnost. Otkad da mi zbog jednog pogleda postane tako vruće?

Suzanne me par puta pogledala pa u Eliota, ali sam je svaki put izignorisala. Nisam željela sa njom sad da pričam nikako.

"Ljudi, hajmo da se igramo", predloži Rosalie.

"Kakvu?" Upita Eric zabavljeno je gledajući. Rosalie prevrne očima pa uzme praznu bocu šampanjca i sjeda na pod.

"Igra bocom", kaže pa nas pogleda. Izmjenuli smo poglede i sjeli u jedan krug.

A/N

Biće veselo, šta vi mislite? 😁

Ostavite mišljenje i vote, čitamo se vrlo brzo❤