Milimetri [✔]

13. Izazov

"Dvadeset i četiri...", brojim dok dižem degove od peteset kila. Znojim se, gorim u sebi, ali ne dopuštam sebi da odustajem. Zadnje dvije sedmice sam se najviše posvetio sebi i vježbanju, nema dana kada ne budem u teretani i dižem tegove ili radim naporne vježbe. Iako se ubijam fizički time, psihički sam već davno mrtav.

Tina me nakon svega pustila smatrajući da je tako najbolje. Ide sa svojom prijateljicom vani, koristi moje auto i uživa, a tako je i bolje.

Kada sam saznao sljedeće jutro da se Dijana ispisala iz teretane ostavljajući novce za posljednje mjesece htio sam joj doći pred stan, ali sam odustao od te ideje. Nisam imao baš nikakvo pravo na to, ipak sam ja bio taj koji je rekao da je sve ono bila greška, a započeo sam time prvi. Sad da se opet vratim tvrdeći ponovo nešto drugo ne bi imalo smisla, a na kraju krajeva nisam je želio mučiti mojim predomišljanjem.

"Dvadeset i pet..."

Htio sam je, zaista jesam, ali me kočila Tina. Dugujem joj toliko toga. Dala mi je krov nad glavom, pomogla mi je da preživim bolest svoje majke i mukotrpnih sakupljanja novaca za njeno liječenje od tumora. Nije zaslužila ovo moje ponašanje, a opet nisam mogao ni sa njom više da budem.

"Dvadeset i šest..."

Čujem zvuk potpetica kako mi se približavaju, ali se nisam na to obazirao i nastavio dizati tegove.

"Dvadeset i sedam..."

"Moramo popričati", čujem nepoznati ženski glas pa pogledam u plavokosu djevojku sa zelenim pogledom iza naočala. Imala je ozbiljan izraz lica i prekrižene ruke preko prsa.

"A ti si?" Upitam pa ponovo spustim teg i dižem brojeći dalje.

"Dijanina prijateljica", odvrati hladno. To me polaska, ali ne dopuštam da se primjeti. Spuštam tegove i ustajem se polako uzimajući flašu vode i otpijajući dva velika gutljaja iz nje.

"Pretpostavljam da je riječ o njoj", kažem i vidim odobravanje. Peškirom se prebrišem po licu i vratu i odpuhujem umorno i nervozno.

"Gle, znam šta se između vas sve desilo i..."

"Naravno da znaš", pomrmljam prekidajući je. Namršti se pa joj pokretom ruke pokažem da nastavi dalje.

"I želim reći da si debil, ali i ona je. Samo si ti duplo veći jer si sa onom kretenušom u vezi."

"Ti inače tako vrijeđaš druge?" Upitam cinično se nasmijavši joj. Dijanina prijateljica je vatrenog stava baš kao i ona sama.

"Nemoj me još više ljutiti nego što već jesam. Želim reći da znam da je želiš, ali ti je problem Tina."

"Kako možeš znati da je želim?"

"Ah, hajde molim te, očigledno je", kaže pa slegnem ramenima odustajući od ideje da se protivim daljnjoj raspravi.

"I šta sad s tim?"

"Mogu ti pomoći vezom Dijane, ali imam jedan uslov."

"Kakav?"

"Prekidaš momentalno sa Tinom, u protivnome možeš se zauvijek pozdraviti sa pomisli da ćeš je ikad vratiti nazad, to ti ja garantujem."

"Ucjenjuješ me?" Upitam prekriživši svoje ruke. Dala je sasvim fer uslov, ali svejedno mi se nije svidjela ideja prisiljavanja da naglo prekidam.

"To nije ucjenja, prije bih rekla da ti pomažem i oslobađam muka. Ako Dijanu zaista želiš, uslov bi trebao da lako prihvatiš."

Šutio sam minutu i razmišljao o toj ideji da prekinem Tinom i posvetim se u miru Dijani. To bi me smirilo, ali sam se svejedno brinuo da će krenuti po zlu.

"Kako možeš biti sigurna da ćeš nas ponovo spojiti?"

"Pristaješ na uslov?"

"Pristajem."

"Neću vas spajati, ali ću vas podstaknuti tome, dati vam vjetar u leđa."

"I koji ti je plan?"

Na licu joj vidim zadovoljan osmijeh. Pričavši mi o njenom planu bio sam siguran kako će nastati opšti haos, ali vrijedi pokušati. Nakon pola sata priče i dogovaranja otišla je ostavljajući svoj broj da ostanemo u kontaktu vezom toga. Ja sam nakon toga se presvukao i krenuo nazad u stan, znajući da me sada čeka izazov, a to je bila Tina.

Nisam znao kako da prekinem, a da je ne povrijedim. Opet, u drugu ruku znam da je nemoguće ne povrijediti je i to mi je najviše krivo od svega. Ne bih želio vidjeti joj suze i mrzim samog sebe što nisam bio u stanju da je volim onako pravo i iskreno, ali dokazalo mi se kako je Dijana bila ta koja mi je pomutila razum i srce.

Hodao sam niz ulice sporim koracima, još uvijek u razmišljanju kako da to izvedem i kako će to izgledati. Možda će me istog trena iz njenog stana izbaciti, možda će početi da nekontrolisano plače, a možda će ovoje učinuti istovremeno. Nervoza je u meni rasla, sve više sam postao napet što sam dolazio bliže ulazu u stan.

Otvarajući vrata ne zapazim nikoga, a onda je vidim u kuhinji kako sprema ručak. Okrene se prema meni i uz osmijeh na lice mi priđe i poljubi me u obraz.

"Stigao si", kaže veselo. Nisam znao šta joj se dešava, ali mi je otežavala namjeru da prekinem.

"Jesam", odvratim pogledom gledajući pripremljen stol.

"Napravila sam nam jesti, dođi", uzima me pod ruku i dovede do stola. Sjedamo za njim i stavlja hranu u moj tanjir. U staklene čaše naspe šampanjac i spretno ga vrati nazad.

"Željela bih ti se izvinuti za moje ponašanje. Bio si u pravu, promjenula sam se i žao mi je. Nisi to zaslužio", uzima me ponovo za ruku i gleda me sa pokajanjem. U đavola, zašto baš sad priznaje svoje postupke i izvinjava se?

"Tina ja..."

"Eliote volim te, voljela bih da ovo između nas opstane zauvijek."

"Tino, moramo popričati", prekinem je i izvučem svoju ruku iz njene. Zbunjeno me gledala dok sam udahnuo duboko zraka i sklopio oči. Izdahnem. Sad ili nikad.

A/N

Helouuu💜

Nastavak je tuu, nadam se da vam se dopada. Ostavite vote i mišljenje🥰