Dani su postajali kraći a noći sve duže i konačno se bijeli paperjasti pokrivač spustio na visoravni i proplanke grofovije Saterlend a tvrda smrznuta zemlja odoljevala udarcima kopita plemenitih životinja. Blagdani su se približavali i umjesto uzavrele i užurbane atmosfere dvorac Danrobin kao da je spavao zimski san. Posljedni gosti barunica Gover i njena kćerka lejdi Beatris su ispraćene i više nikoga nije bilo ko bi remetio mir i tišinu. Lejdi Beatris čekala je do samog kraja poziv da ostane u Danrobinu za praznike ali kako taj poziv nikada nije došao sve što joj je preostalo je da ode, iako njena prevelika samouvjerenost poraz nije priznavala. Veliki salon se zatvorio jer je grof sve svoje vrijeme provodio u radnoj sobi, u kojoj bi nerijetko i prespavao i objedovao, često zabranivši da ga uznemiravaju ručkom ili nekom drugom sporednom stvari. Godina je izmicala kraju, nova dolazila a s njom i novo stoljeće, trebalo je prekontrolisati sve poslovne knjige i grof nikome nije povjeravao taj delikatni posao. S obzirom na to da će njegova sestra praznike provesti u Londonu kod svoje majke nije se trudio kititi bor ili ukrašavati zidove i vrata, davno je prestao pridavati značaj praznicima jer se vodio mišlju da su praznici isključivo radost za porodicu a on istinsku porodicu nikada nije imao.
Stari grof Saterled, njegov otac, čije je ime nosio, slovio je za okrutnog čovjeka koji je dobar dio bogatstva stekao oženivši njegovi majku. Kao što su običaji nalagali brak je bio ugovoren a mlada lejdi Viktorija nikada se nije pomirila sa udajom za skoro dvadeset godina starijeg predebelog grofa, pa je zato prvom prilikom pobjegla sa svojim ljubavnikom ukrcavši se na brod za novi svijet i ostavivši uplakanog Gordona u kolijevci.
Grof se odao alkoholu i postao još okrutniji zabranivši da se ikada više spomene njeno ime u njegovoj prisutnosti ali to ga nije sprječavalo da mladom Gordonu danonoćno priča da za majku ima kurvu koja ga je napustila. Htio ili ne htio mržnja se uvukla u njega ali ne zbog samog čina napuštanja, nego činjenice da ga majka nije odvela sa sobom i poštedjela svih godina terora koje je proveo sa ocem. Novca i posjeda bilo je mnogo i bilo bi ih još i više da ih stari grof nije stalno gubio na kocki a mladi Gordon lično plaćao svaki taj gubitak. Imao je skoro petnaest godina kada se prvi put usprotivio ocu i uhvatio kožni kaiš kojim ga je običavao tući, istrgnuvši mu ga iz ruke. Već je tada visinom nadmašivao svog oca i imao snažne ruke zahvaljujući fizičkim poslovima koje je obavljao. Znao je da njegov otac nema običaj zalaziti u polja ili u staje i tu je imao svoj mir i jedine bezbrižne trenutke. Družio se sa radnicima, tretirajući ih ravne sebi, ispijao jeftino pivo i grijao se uz vatru nakon uspiješno obavljenog posla i po prvi puta spoznao kakav osjećaj pruža jedro žensko tijelo. Te večeri, kada je njegov otac izgubio pozamašnu svotu, Gordon je trebao platiti svojim leđima. Iscrpljen od rada u polju nije mogao trpiti više ni jedan udarac. Oteo je kaiš i bacio ga u vatru koja je gorjela u kaminu. Tada je grof podigao pesnicu da završi ono što je počeo ali se predomislio i spustio ruku, izrekavši naredbu: "Pakuj se, sutra ideš u Iton sa prvim suncem, vrijeme je da se od tebe napravi dostojan nasljednik!" Kao da je tek tada grof, u tom jedinom momentu svoje lucidnosti spoznao da pred njim ne stoji više krakati mršavi dječak nego plećati mladi čovjek i da sada mora podići glavu da bi ga pogledao u oči. Koliko je bio tužan što odlazi i napušta svoja polja i staje, toliko se i radovao što će konačno vidjeti svijeta i nešto drugo osim bijelih zidina Danrobina.
Otac nikada nije obraćao pažnju na njegovo školovanje. Zapošljavao bi guvernante birajući ih na osnovu njihovog izgleda i često zalazio u njihove sobe, a one bi još češće prvom prilikom preko noći odlazile i bježale. Na početku mu je bilo jako teško prilagoditi se u školi ali njegovo ime i bogatstvo otvaralo je i zaključana vrata. Jednom kada je shvatio kako funkcionišu stvari među aristokratijom i uvjerio se u siromaštvo njihovog duha, okrenuo se isključivo knjizi i do kraja prve godine slovio za najboljeg u klasi. Prijatelje nije imao sve dok na drugoj godini nije upoznao Arčibalda Arčija Kornvala, mlađeg sina grofa Kornvala. U njemu je vidio brata i porodicu koju nikada nije imao i svoje raspuste provodio je s njim i ne pomišljajući da se vrati u Danrobin. Nije otišao ni onda kada je stiglo pismo da se njegov otac ponovo oženio sa udovicom lejdi Ketrin, jednom od kćeri vikonta Hilberija i još jednom uvećao svoje bogatstvo i posjede. Iz tog braka ubrzo se rodila njegova sestra Odri, a grof ničim nije pokazao da se promijenio, nije se smirio uz novu suprugu kako su se nadali, nego je postajao sve ogorčeniji, da bi pred kraj života izgubio razum i skončao u agoniju poput bijesnog psa.
